Shodno vrijemenu i čovjeku koji ga obilježava, nesumnjivo je došlo do socijalizacije koja se ne izražava manifestacijom vrijednosti i kvaliteta u pojedinim sferama života. Konkretno pitanje se odnosi na međuljudske odnose.

Materijalizam razdvaja ljude i njihove vrijednosti obezvrijeđuje. U okvirima ljudske svijesti, najbitnije je razmišljanje. Ono je preduslov traganja i razumijevanja. Razumijevanja je danas premalo, teško da ljudi i žele razumijeti. Ljudi kakvi da su, imaju osjećaj za bol. Na tom pravilu vjerovatno i opstaje civilizacija. Ali nećemo se zavaravati činjenicom da je to osnovno pravilo...
Ima puno ljudi koji sebe smatraju strogo religioznim, a svojim namjerama i ponašanjem, oni su okorjeli materijalisti. Pod materijalistom smatramo čovjeka koji druge ljude posmatra kroz materijalistički fokus, njemu niko ne zabranjuje da „ima“. Akcenat se baca na pojam želje i težnje za „imanjem“ onoga što drugi posjeduje, korišćenjem svih mehanizama (najsuroviji je kriminal), ili pak prijateljstva ili sklapanja braka, kome je prethodio materijalistički interes. U današnjici, čovjek je ovog prisustva postao svjestan, kao malo po malo nadolazećeg užasnog mirisa... Religija je stvorila pravila da čovjek „stvara“ prema njima. Njen smisao je da se čovjek poštuje zvog svoje ljudskosti, duha – ne zbog materijalnih dobara kojima raspolaže. Ne može se s ovom teorijom kositi činjenica da je ugroženo čak i vjerovanje, religioznost. U savremenim zemljama gdje se novcem ne može kupiti pamet, tu prave vrijednosti dolaze do izražaja. U zemljama trećeg svijeta, nije slučajno što je to obrnuto, barem tako prikazano, iako u suštini prirode stvari je nemoguće! I zbog niskog standarda, pa čak i borbe za goli život i opstanak, ljudi umjesto unapređenja sposobnodti kako iznalaziti rješenja, pažljivo čekaju svoj plijen. Donekle, za neke sredine, posmatrajući s ovog aspekta, možemo ih sa pravom nazvati “divljinama”, u kojima postoji samo jedna, ali krucijalna razlika – veliku i snažnu životinju lovi mala i jadna. Cinični materijalistički nagon od čovjeka pravi “nečovjeka” – dobro ste čuli, jer bez obzira na potpuno odbacivanje Darvinističkih teorija, konkretno, u ovom slučaju čovjekov materijalizam se nikada ne može porediti sa “plemenitim“ ćudima životinje. To je direktan proces. Savremena civilizacija (misli se na zapad, zbog manifestacije vrijednosti materijalnog), sa visokim nivoom životnog standarda i mogućnosti čovjeka, lišena je problema koji postoje u zemljama trećeg svijeta. Ili se pak, zapanjaci, lišeni banalnih problema oko opstanka, posvijećuju po obimu većem, jačem i neustašivijem materijalističkom nagonu. Ili će se reći da  je cinizam jednog manje progresivnog društva ipak opravdan. Nema opravdanja! Materijalizam je vječito religiju cinio suvišnom, a vjerovanje nepotrebnim.

AUTOR – Dženis Šaćirović

arhiva.bhprosvjetitelj.ba

Delegacija Svjetskog bošnjačkog kongresa (SBK) predvođena predsjednikom, akademikom Mustafom ef. Cerićem, boravila je jučer u Prizrenu, Dragašu i Restelici, izvještava novinar agencije Anadolija (AA)

U delegaciji su pored predsjednika SBK-a, bili i rektor Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru i član Senata SBK-a, prof. dr. Mevlud Dudić, direktor medrese u Novom Pazaru, Rešad ef. Plojović i književnik i član Senata SBK-a Fatmir Baći.

Kako je AA potvrđeno iz SBK, ova posjeta Bošnjaka Kosova je prva u nizu posjeta koje će delegacija SBK-a ostvariti u naredna tri dana. Organizatori i domaćini posjete Prizrenu i okolini su Bošnjački savjet Kosova i Bošnjačka kulturna zajednica Kosova.

Delegaciju je najprije primio predsjednik opštine Prizren Ramadan Muja sa najbližim saradnicima, a sastanku su prisustvovali i zamjenik ministra za dijasporu Ćerim Bajrami, zamjenik ministra za evro integracije Refik Šaćiri, te zastupnici u Skupštini Kosova Emilija Redžepi, Rasim Demiri i Duda Balje.
U razgovoru sa predsjednikom općine, Cerić je izrazio želju za daljom saradnjom sa Bošnjacima Kosova, ističući da je veoma ponosan na suživot Bošnjaka u Prizrenu, i uopće na Kosovu. Obećao je angažiranje Kongresa na osiguranju udžbenika za učenike na bosanskom jeziku na Kosovu.

On je naglasio da albanske vlasti i SBK trebaju potpisati memorandum o razumijevanju kako bi se odnosi ova dva naroda još više unaprijedili. Također,  naveo je da je ovo najbolja prilika da se uspostavi suradnja između Bošnjaka BiH i Bošnjaka i Albanaca sa Kosova

“Trebamo da našu djecu izvučemo iz mraka u kome se nalaze, da ih spasimo od genocida i silovanja koje smo mi proživjeli i da izrazimo mir i toleranciju među ljudima”, rekao je Cerić.

Glavna tribina pod naslovom „Svjetski bošnjački kongres – Kako i zašto“ održana je u Domu kulture u Prizrenu.

Cerić se tom prilikom osvrnuo se na motive za osnivanje Svjetskog bošnjačkog kongresa, viziju i misiju kongresa, upoređujući slične oblike organiziranja različitih naroda u svjetskoj povijesti. Najavio je da će Kongres vršiti pritisak na vlade zemalja u kojima žive Bošnjaci da poštuju njihova prava.

Govoreći o suradnji albanskog i bošnjačkog naroda on je naglasio da je povezivanje naroda dobro za mir, stabilnost, blagostanje i evrointegracije.

(akos.ba/anadolija)

Ljudi porijeklom iz BiH u Njemačkoj imaju veliki potencijal koji se, nažalost, ne koristi, izjavio je za Fenu u Berlinu ambasador BiH u Njemačkoj Edin Dilberović.

Kako kaže ambasador Dilberović, broj ljudi porijeklom iz BiH u Njemačkoj stalno se mijenja. Radi se o zemlji koja je širom otvorila svoja vrata građanima BiH kada nisu imali drugog izlaza nego da odu iz BiH. Jedan dio tih ljudi se vratio u BiH ili je otišao u tzv. treće zemlje i sada se taj broj može procijeniti na oko 150.000.

Oni su udruženi u razne organizacije, od vjerskih do nevladinih organizacija i društava koja ih vežu za domovinu.

"Oni su svakako jako dobra spona između BiH i Njemačke. Čak i u jednoj velikoj zemlji kao što je Njemačka, taj broj od 150.000 ljudi nije zanemariv i kada su u pitanju izbori. S druge strane, najveći broj tih ljudi kroz doznake ekonomski pomaže svojoj zemlji, što se sve lako može provjeriti u Centralnoj banci BiH", rekao je Dilberović.

Dalje navodi da u Njemačkoj ima jako dobro etabliranih biznismena porijeklom iz BiH u svim branšama.

"Zašto ih ne dovesti u BiH? Zašto ti ljudi uvijek moraju imati probleme kada odu u BiH i da im se stalno traže neki papiri, a veoma su željni da dođu u BiH", kaže Dilberović.

Naveo je da se odavno govori o uspostavi ministarstva dijaspore.

"BiH je vjerovatno jedina zemlja na svijetu koja ima tako veliku dijasporu, a koja ima samo jedan odjel pri Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice, koji nadljudskim naporima pokušava da uveže tu dijasporu", ističe ambasador Dilberović.

Posljednji projekt koji taj odjel radi jest izrada biznis imenika naših ljudi koji imaju kompanije i posluju u cijelom svijetu da bi bili objedibnjeni na jednom mjestu.

"Radi se o malom broju entuzijasta u Ministarstvu koji se bavi ovim pitanjem. Kada bismo imali jedno veće ministarstvo koje bi imalo svoje fondove i ozbiljne planove, onda možete zamisliti kakve bismo rezultate imali", kazao je Feni ambasador BiH u Njemačkoj Edin Dilberović.

bosnjaci.net

U organizaciji “Proaktive”, asocijacije za kreiranje i razvoj pozitivnih vrijednosti, u kalesijskoj Gradskoj biblioteci održana je tribina s temom “Biti musliman je univerzalni brend”. Na tribini su, uz tri hafiza: hfz. Husejna ef. Smajića iz Kalesije, hfz. Ismaila ef. Čehića iz Brčkog, i hfz. Damira ef. Jahića, govorili i Nisad ef.  Drndić iz Gradačca i mr. Mirsad ef. Arnautalić.

 U naizmjeničnom obraćanju publici, koje je trajalo puna dva sata, predavačili su iznosili  dokaze da je islam univerzalni brend, potvrđujući to i činjenicom da sve veći broj ljudi na Zapadu prihvata islam.

 - Islam zaista jeste univerzalni brend, ali, nažalost, većina muslimana je udaljena od osnovnih postulata islama i ne snalazi se u njegovom razumijevanju niti u njegovom adekvatnom iterpretiranju. Nikako da se probude iz dubokog sna i iluzije da noseći samo odijelo islama  mogu biti spašeni i srećni. Potrebno je da se probude, da se pokrenu, da i sami učine nešto kako bi se njihovo stanje promijenilo nabolje. A neće se promijeniti ako oni sami sebe ne promijene, ako ne promijene svoj odnos prema islamu i ako islam ne bude prvi i glavni brend u njihovome životu, rečeno je, između ostaloga na tribini.

 Iako je tribina trajala puna dva sata, publika je cijelo vrijeme sa velikim zanimanjem pratila izlaganja vrsnih predavača.

kalesijske-novine.com

Na prijeratne adrese zemljoposjednika i vlasnika nekretnina na području Republike Srpske u posljednje vrijeme intenzivno pristižu rješenja o visini porezne osnovice na imovinu koju su dužni platiti u zakonom propisanim rokovima. Ovo je jedan od načina punjenja državnih (entitetskih) praznih bisaga. I to veoma efikasan.

Porez na imovinu na ovaj način se nije naplaćivao posljednjih dvadeset godina. Zakonskim rješenjima je zaprijećeno kako će se oduzimati nekretnina koju vlasnik adekvatno ne koristi, ili zemljište koje u određenom roku ne obrađuje na propisani način. Ovu prijetnju odavno je ozbiljno shvatio najveći broj prognanih, raseljenih i izbjeglih sa područja Republike Srpske. Sve su glasnije optužbe kako je zakonodavac u RS svjesno osmislio strategiju da se od Bošnjaka (najviše njih ne koristi svoju imovinu)“po zakonu“ oduzmu imanja, i na taj način efikasno okonča proces etničkog čišćenja započet 1992. godine.

Sumnja nije bez osnova. Naprotiv.

Uprkos tvrdnjama koje najčešće i najglasnije iznosi predsjednik RS, Milorad Dodik, kako je proces povratka na manju polovinu teritorije Bosne i Hercegovine uspješno okončan, tako što je imovina vraćena skoro svima koji su podnijeli zahtjev i dokazali vlasništvo, istina je sasvim suprotna. Ovakve Dodikove izjave i samohvala su najčešće alibi za opstrukcije u procesu povratka. Da je tako, pokazuje neumoljiva statistika. Prema optimističnim podacima kojima ciljano, doduše veoma rijetko i stidljivo, manipulišu zvaničnici u RS s ciljem dokazivanja tvrdnje o uspješnom povratku, otvorenosti i demokratskom ambijentu u RS, na ovaj prostor se vratilo oko 300.000 prijeratnih stanovnika. Kada bi ovaj podatak bio tačan, procjenjuje se kako je protjerano i trebali bi se vratiti još najmanje tri puta toliko prognanika. Međutim, niko ozbiljan ne može tvrditi kako danas živi 300.000 povratnika na teritoriji Republike Srpske, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog pokazatelja na osnovu osvojenih mandata koji pripadnu nesrbima u toku izbornog procesa. Procjenjuje se, na osnovu broja registrovanih glasača u opštinama na teritoriji RS, da broj povratnika  nije veći od 150.000, ne računajući one koji su prijavili svoje mjesto prebivališta na ovom području, ostvarili pravo na lične dokumente u BiH, žive u inostranstvu, i ne glasaju. Ipak, ni njih, prema najoptimističnijim procjenama nema više od, maksimalno 70.000. Naravno, mora se krajnje ozbiljno imati na umu na kakvim su iskušenjima povratnici bili boreći se da sačuvaju živu glavu na ramenima kako bi došli na svoje, te sa kakvim se iskušenjima, nakon tog perioda, suočavaju da sačuvaju živu glavu i uspiju preživjeti od svoga rada, nakon povratka.

Kada smo već kod brojki, jedini zvaničan podatak jeste onaj iz Revidirane strategije povratka u BiH, po kome je oko 72.000 osoba podnijelo zahtjev za povratak na prijeratna imanja na tlu današnje Republike Srpske. A, i ovaj podatak je star pet-šest godina.

I ovakvi, nesistematizirani, nepotpuni, nezvanični, i uglavnom netačni i podložni manipulaciji, podaci će se, vrlo vjerovatno, u narednih nekoliko godina drastično promijeniti. Prvo, naredne godine će biti izvršen popis stanovništva. Pored toga što će se manipulisati popisnim podacima o broju pripadnika naroda i narodnosti, posebno Bošnjaka, Bosanaca, muslimana, Muslimana, Bošnjaka-muslimana, i ostalih, doći će, vrlo je vjerovatno, do ozbiljnog demografskog potresa i zbog prava na raspolaganje imovinom i zakonskim uslovima za njeno korištenje.

Proces povratka na teritoriji Bosne i Hercegovini nikada nije izašao iz diletantske faze kampanjskog neorganizovanog pokreta dezorijentisane rulje bez cilja i pravca. Najviši stepen u pokušajima organizacije ovog, ključnog za opstanak države Bosne i Hercegovine, procesa dostignut je zahvaljujući umnim i vizionarskim zamislima izvjesne Mirhunise Komarica – Zukić i grupe diletanata oko nje i iza nje. Ovaj proces je i zbog toga sve ove poslijeratne godine podložan svim vrstama dobro osmišljenih manipulacija koje su temeljito i pomno provedene na terenu. Usput se izgubilo par stotina miliona (neki se kunu i par milijardi) eura, a da se efekti ne vide. Najoptimističniji analitičari, ili rijetki uporni političari, koji još smatraju kako imaju obavezu da podržavaju proces povratka, reći će kako je primjer naše zemlje jedinstven u svijetu po mnogim parametrima, jer se vratio ogroman broj prognanih, raseljenih, izbjeglih, iako su bili izloženi najbrutalnijem etničkom čišćenju i progonu, uz provođenje dobro isplaniranih sistematskih zločinačkih poduhvata okrunisanih genocidom. Uz takve ocjene se pridoda i epitet „heroji povratka“, da bi metafora bila potpuna.

Ali, takve su ocjene samo zamazivanje očiju njima i javnosti, jer nije zabilježen podatak da su povratnici ostvarili više od deset posto prava na život od prijeratnih ili u odnoosu na stvarna prava koja demokratsko društvo sebi može priuštiti. Minoran je broj zaposlenih, diskrimnacija je normalna pojava u svim oblastima, od zapošljavanja, preko bahatog i bezobraznog odnosa prema jednakopravnosti u pristupu javnim sredstvima, obrazovnom procesu, zdravstvenoj zaštiti, izbornom procesu... U tome se utrkuju podjednako državne, entitetske, kantonalne, a  Boga mi i opštinske vlasti. Povratnici, i oni koji više od deceniju žive na svojim imanjima, ali i oni koji imaju želju da se vrate, u sivoj su zoni aktuelnih propisa, bez ikakve naznake da će dočekati kakav strateški pristup promjeni situacije.

Povratnicima ovih dana stižu plave koverte sa propisanim, ne tako malim, iznosima za plaćanje poreza. Malo je zemljišta koje se obrađuje, tako da svako dodatno opterećenje predstavlja teret za vlasnike nekretnina. Do konsolidacije stavova (ako je bude) tiha je pobuna već prisutna. Jedni pokušavaju umanjiti namete prigovorima i žalbama, a drugi, koji su u ogromnoj većini, već razmišljaju o konačnom dizanju ruku od svoje jalove imovine. Prebrodili su ratne progone, savladali sve prepreke na putu povratka na svoje, ali se sve veći broj nezadovoljnih kune kako neće preživjeti period koji je pred nama. Ne isplati se plaćati porez na nekorištene njive, šume, zarasle oranice, devastirane stambene i gospodarske objekte, od kojih se ne ostvaruje nikakva dobit. Sve se češće pominje najizglednija opcija – prodaja grunta ispod cijene. Ima i onih koji su spremni ignorisati zahtjeve za plaćanjem i čekati potez državnih organa koji u zakonu prijete oduzimanjem nekorištene nepokretne imovine. Najmanje je korištene imovine sa koje se ubire dobit i za koju se isplati plaćati propisani porez. A takva je situacija aktuelna i zbog pasivnog odnosa prema procesu povratka. Odnosno, takvo je stanje zbog veoma aktivnog angažmana i provođenja dobro organizovane strategije opstrukcije povratka. Povratnici koji koriste svoju imovinu i sa nje ostvaruju neku dobit, do te mjere su izvan sistema da će im porez biti kamen oko vrata kada izbiju sve troškove obrade i pripreme svojih imanja sa kojih ubiru plodove. Prognanici koji nisu došli na svoje, a razasuti su širom svijeta, nemaju interes plaćati porez na imovinu koju ne koriste. A ne koriste svoju imovinu jer se niko do sada nije ozbiljno pozabavio sistematskim rješavanjem nadoknade štete koju su pretrpjeli u ratu kada im je uništeno sve što su imali, nisu došli na red za sanaciju devastiranog krova nad glavom, ili su našli povoljnije uslove za život na nekom drugom mjestu, kupili stan, zarađuju taman koliko im može biti za podmirenje elementarnih potreba i ratu kredita kojim su platili par stotina kvadrata placa i sagradili kuću „do pod prvu ploču“.

Nemaju interesa plaćati porez na pasivnu imovinu ni oni dobrostojeći, koji su imali sredstava za ugodniji život, zaradili novac u inostranstvu ili su se bavili unosnim poslovima, i zbog toga su diskriminsani, pošto je zakonom zabranjeno njima pomoći da obnove individualnu stambenu jedinicu koju im je neko u ratu uništio. Povrijeđeni odredbama u javnim pozivima u kojima se precizno  definiše da podnosilac zahtjeva za donaciju u izgradnji devastiranog mora dokazati kako nema drugu nekretninu na tlu BiH, ovi ljudi su digli ruke od povratka i od prijeratnog ognjišta. Svi oni nemaju svoje kuće, nemaju kućnu numeru, osporava im se čak i pravo glasa na izborima, ali im plave koverte uredno stižu na prijeratne adrese prebivališta. Sva su im prava oduzeta, samo nije pravo na plaćanje poreza na imovinu koju ne koriste.

Zbog toga je nastupio veoma kritičan period u kome će se, po svemu sudeći, provoditi drugi val etničkog čišćenja uz već formiranu solidnu zakonsku bazu. U prvom valu, u toku rata, pod pritiskom se stotine i hiljade ugovora i izjava moralo potpisati kojima se pojedinac odriče svoje imovine u ime viših – ratnih ciljeva i interesa. Kada je nastupio mir i kada je najveći broj ovakvih, uz puščane cijevi na potiljku, potpisanih dokumenata demokratskim sredstvima proglašen ništavnim, počeo se provoditi tihi „demokratski“ proces provođenja viših ciljeva. Jedna od isplaniranih metoda se upravo provodi, uz  dobro potkovane zakonske regule. A Država, sve manje sposobna da sebe održi cjelovitom i jedinstvenom, „šuti“ i pušta da se izvede još jedan proces kojim se cementiraju postignuti ratni ciljevi, ali ovog puta - demokratskim metodama.

Piše: Hazim Karić / bhreporter

Demobilisani borac ARBiH Senad Asović živi u Sarajevu sa bolesnim djetetom u izuzetno teškim uvjetima. Nedavno se obratio našem udruženju s molbom da mu pomognemo na bilo koji način. Udruženje „Prosvjetitelj“ pokrenulo je internu akciju koju je predvodio prof. Nisvet Mujanović.

Poslije kratkog vremena, profesor Mujanović je uz suradnju s ostalim članovima rukovodstva udruženja i organizacijama Pomozi.ba te Dirhem iz Sarajeva uspjeo pomoći Senadu Aosviću.

Senad Asović, koji se inače hrani u narodnoj kuhinji Stari Grad, obradovan je prigodnim prehrambeno-higijenskim paketom koji će pomoći ovoj porodici u ovim teškim zimskim danima.

Poziv za pomoć ovog demobilisanog borca ARBiH od drugih poziva za pomoć razlikovao se u tome što je Asović tražio bilo koji oblik pomoći, jer je situacija izuzetno teška. Nažalost, porodica Asović je jedna od mnogobrojnih porodica u BiH koje žive u teškim uvjetima. Organizacije Pomozi.ba i Dirhem su prepoznale potrebu za učešće u jednoj ovakvoj akciji. Svi učesnici su osjetili veliko zadovoljstvo poslije donirane pomoći. Podsjetimo se:

Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu: „Došao je kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, čovjek, pa je kazao: 'Allahov Poslaniče, koja je sadaka najbolja?' Reče: 'Da daješ sadaku dok si zdrav i dok želiš bogatstvo i bojiš se siromaštva! Nemoj da odgađaš, pa kada ti duša dođe u grkljan da kažeš: „Ovo je tome, a ovo tome!“ A zar sve ne ostaje nekome?'“ (Buharija)
Rekao je Ibn Mes'ud, radijallahu anhu: „Dirhem kojeg neko od vas udijeli u vrijeme svoga zdravlja i pohlepe je bolji od stotine dirhema sa kojima daješ oporuku na svojoj samrti!“

Mala sadaka može da pretegne veliku sadaku, kao što stoji u hadisu koji bilježi imam En-Nesai:       
Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Pretekao je dirhem, stotinu hiljada dirhema!“ Rekoše: „Kako?“ Reče: „Čovjek je imao dva dirhema, pa je dao kao sadaku jedan, a drugi čovjek je otišao do svog obimnog imetka i uzeo stotinu hiljada dirhema i dao kao sadaku!“ (En-Nesai)
Prvi je dao pola od onoga što ima, dok je drugi dao samo jedan dio svoga imetka i bez obzira što je razlika stotinu hiljada dirhema, prvi sa jednim dirhemom ga je pretekao u nagradi.

arhiva.bhprosvjetitelj.ba

Uspostavlja se suradnja udruženja „Prosvjetitelj“ i Internacionalnog univerziteta BURCH (IBU) u Sarajevu. U subotu 29.12.2012. g. članovi udruženja „Prosvjetitelj“ posjetili su kampus Univerziteta BURCH, gdje se razgovaralo i dogovaralo o budućim zajedničkim akcijama. Prilikom posjete moglo se uvidjeti da ovaj Univerzitet posjeduje ogromne kapacitete koji su od koristi za sve u BiH.

Prvi korak, koji će biti zajednički realiziran između ovih organizacija je posjeta učenika iz Podrinja BURCH Univerzitetu. Velika prednost ove institucije je što ima sluha za djecu Podrinja, pa je tako otvorena mogućnost da mladi ljudi iz ovog dijela BiH mogu steći pravo na besplatno školovanje, što još uključuje besplatan smještaj, hranu i mogućnost stipendiranja.

Osnivači ovako respektabilnog Univerziteta imaju viziju koja glasi: „Kao jedna međunarodna akademska institucija, Internacionalni univerzitet BURCH posvetio se tome da postigne  najviši stepen intelektualne prednosti i postane jedan od vodećih univerziteta na svijetu, čiji pripadnici dijele strast za učenjem i podučavanjem. Naš kolektivni napor  uskoro će pretvoriti ovaj univerzitet  u vitalno mjesto za život, učenje i istraživanje​​.”

Svoju viziju će realizirati kroz misiju koja glasi: Sa svojim strastvenim, posvećenim i karakterističnim osobljem, IBU želi naučiti studente kako razmišljati kreativno, kritički i objektivno, te ih odgojiti da uče za cijeli život i postanu angažirane vođe. Obrazovanje na IBU daje studentu slobodu istraživanja, te da bude lider. Ciljevi istraživanja na IBU je da se unaprijedi učenje i proizvedu  rješenja za nacionalne i globalne izazove, i predano služi javnosti kroz proizvodnju, širenje i primjenu znanja.

U tu svrhu, univerzitet  potiče studente na integritet, poštivanje i brigu za druge. Osoblje nudi savjete i pomoć u vođenju projekata za studente, tako da pojedinci mogu istraživati ​​svoje mogućnosti i mogu razviti svoj ​​puni intelektualni i duhovni potencijal.

A zašto se znanje mora sticati? Odgovor nam daje Uzvišeni Allah, Koji u Časnome Kur'an kažei: ''Nikako nisu isti onaj koji zna i onaj koji ne zna? Samo onaj koji je obdaren znanjem, pouku prima.'' Znanje je, kao što čusmo, dar od Allaha onima koji ga traže.

Kolika je važnost sticanja znanja ukazuje i Poslanik, a.s., koji je upozoravajući na opasnost nestanka znanja rekao: ''Allah neće dići znanje uzimajući ga iz ljudskih grudi, već usmrćujući učene ljude, pa kada ne ostane nijedan učenjak, ljudi će za predvodnike uzeti neznalice, koji će biti pitani i davat će fetve bez znanja, pa će tako otići u zabludu, a i druge će odvoditi u zabludu.''

arhiva.bhprosvjetitelj.ba

Umjesto pokoravanja mnoštvu lažnih autoriteta i veličina, Kur’an je uspostavio jednu jedinu pokornost, pokornost Bogu. Progres islama – kao i svaki drugi progres uostalom – neće doći od mirnih i pokornih, nego od hrabrih i buntovnih.
Zamišljam ovaj članak kao mali razgovor s našim roditeljima i vjerskim pedagozima. Nedavno sam zatekao svog bliskog prijatelja, inače dobrog i oduševljenog muslimana, kako piše članak o odgoju muslimanske omladine. Pročitao sam članak koji još nije bi dovršen, ali čije su glavne misli bile već izložene. Insistirajući na odgoju u duhu vjere, moj prijatelj poziva roditelje da kod djece njeguju vrline finoće, dobrog ophođenja, skromnosti, neisticanja, milosrđa, praštanja, pomirenja sa sudbinom, strpljenja itd. On naročito upozorava odgajatelje da čuvaju djecu od ulice, kaubojskih i kriminalističkih filmova, nekorisne štampe, nekih sportova koji podstječu agresivnost i duh nadmetanja itd. Ipak, najčešća riječ u članku mog prijatelja bila je poslušnost. Kod kuće se dijete treba pokoravati roditeljima, u mektebu hodži, u školi učitelju i nastavniku, na ulici čuvaru reda, a sutra na poslu direktoru, šefu, starješini.
Da bi ilustrovao svoj “ideal”, pisac prikazuje dječaka koji se kloni svega lošeg, koji se nikada ne tuče na ulici, ne gleda kaubojske filmove (umjesto toga ide na časove klavira u muzičku školu), ne igra fudbal, ne nosi dugu kosu, ne hoda s djevojkama (njega će roditelji oženiti “kada za to bude vrijeme”). On nikada ne viče, njegov glas se nigdje ne čuje (“kao da nije živ”), on se svugdje zahvaljuje i izvinjava. Pisac to ne kaže, ali možemo nastaviti: njega zakidaju – on šuti. Udare mu čušku – on ne uzvraća nego dokazuje da to nije lijepo. Jednom riječju, on je od onih “što ni mrava ne bi zgazili”.
Čitajući ovaj članak potpuno sam shvatio smisao one izreke koja kaže da je put do pakla popločan dobrim namjerama. I ne samo to, mislim da sam dokučio barem jedan od uzroka našeg nazadovanja posljednjih stoljeća: pogrešan odgoj ljudi. Ustvari, već vijekovima, kao posljedica neshvatanja izvorne islamske misli, mi našu omladinu pogrešno odgajamo. Dok je neprijatelj, obrazovan i nemilosrdan, pokoravao jednu po jednu muslimansku zemlju, mi smo našu mladež učili da bude fina, da “muhi zla ne misli”, da se miri sa sudbinom, da bude poslušna, da se pokorava svakoj vlasti “jer svaka vlast je od Boga”.
Ova tužna filozofija pokornosti, čije pravo porijeklo ne znam, ali koja, sigurno, ne potiče od islama, vrši dvije funkcije koje se savršeno i nesretno dopunjuju: s jedne strane, ona umrtvljuje žive, a s druge strane, ističući u ime vjere pogrešne ideale, ona oko islama okuplja one koji su umrli prije nego su počeli da žive. Od normalnih ljudskih stvorenja ona stvara nesigurne ljude, progonjene osjećajem grijeha i krivnji, postaje istovremeno vrlo privlačna za ona promašena stvorenja što bježe od stvarnosti i traže utočište u pasivnosti i utjehi. Samo na ovaj način može se objasniti činjenica da i u današnjem vijeku buđenja, upravo nosioci islamske misli, ili oni koji sebe tako nazivaju, u svakoj konfrontaciji redovno gube bitku. Spleteni ovom filozofijom zabrana i dilema, ovi ljudi, inače visokog morala, pokazuju se inferiorni i nedorasli u sukobu s manje čestitim, s manje kulturnim, zato odlučnim i bezobzirnim protivnicima, koji znaju šta hoće i koji ne biraju sredstva da postignu svoje ciljeve.
Šta bi bilo normalnije nego da muslimanske narode vode ljudi odgojeni u islamu i nadahnuti islamskom mišlju? Ali oni to ne uspijevaju iz jednostavnog razloga: odgajali su ih ne da vode, nego da budu vođeni. Šta bi bilo prirodnije nego da upravo muslimani u muslimanskoj sredini budu nosioci bunta protiv tuđinske vlasti, tuđinskih ideja i političkog i ekonomskog nasilja? Ali oni to ne mogu, opet iz istog osnovnog razloga: nisu ih učili da dižu glas, nego da se pokoravaju. Odgajali smo (ili okupljali), dakle, ne muslimane nego poltrone, skoro sluge. U jednom svijetu koji je bio pun poroka, ropstva i nepravde, propovijedati mladeži da se kloni, da bude mirna, da se pokorava – nije li to saučesništvo u porobljavanju i tlačenju svog vlastitog naroda?
Psihologija, o kojoj je riječ, ima više aspekata. Jedan od njih je uvijek ponovna priča o prošlosti. Našem mladiću ne govore šta islam treba biti, nego šta je nekada bio. On zna za Alhambru i davna osvajanja, za grad iz “hiljadu i jedne noći”, biblioteke u Samarkandu i Kordovi. Njegov duh stalno okreće slavnoj prošlosti i on počinje živjeti od nje. Prošlost je, naravno, važna. Ali danas je korisnije popraviti dotrajali krov skromne džamije u svojoj mahali, nego znati nabrojati sve veleljepne džamije što ih sagradiše naši davni preci. Čini se da bi trebalo spaliti svu tu slavnu historiju, ako ona postaje utočište za uzdisanje i život od uspomena. Bilo bi bolje porušiti sve te velebne spomenike, ako je to uslov da konačno shvatimo da se ne može živjeti od prošlosti i da je potrebno da i sami nešto uradimo. Paradoksalno je da se ova pogubna pedagogija pokornosti i neprotivljenja poziva na Kur’an, u kojem je princip borbe i otpora spomenut na barem pedeset mjesta. Kao zakonik, Kur’an je ukinuo pokoravanje. Umjesto pokoravanja mnoštvu lažnih autoriteta i veličina, Kur’an je uspostavio jednu jedinu pokornost – pokornost Bogu. Ali, u ovoj pokornosti prema Bogu, Kur’an je izgradio slobodu za čovjeka, njegovo oslobođenje od svih drugih pokoravanja i strahova.

Šta možemo, dakle, savjetovati našim roditeljima i pedagozima?

Prije svega, možemo im poručiti da ne ubijaju sile u mladom stvorenju. Neka ih radije oblikuju i usmjere. Njihov uškopljenik nije musliman, niti ima načina da se mrtav čovjek “prevede” u islam. Da bi odgajali muslimana, neka odgajaju ljude, i to što kompletnije i potpunije. Neka im više govore o ponosu nego o skromnosti, više o hrabrosti nego pokornosti, više o pravednosti nego o milosrđu. Neka podižu dostojanstvenu generaciju koja će znati da ne treba tražiti ničije dopuštenje da živi i da bude ono što jeste. Jer zapamtimo: progres islama – kao i svaki drugi progres uostalom – neće doći od mirnih i pokornih, nego od hrabrih i buntovnih.

Autor: Alija Izetbegović
Oktobar 1971. godine
Preuzeto iz: Preporoda

Već sedmu godinu zaredom u tuzlanskoj Prinčevoj džamiji 31. decembra se održava  Večer Kur'ana.

Vjerska manifestacija koja se održava u organizaciji Medžlisa IZ Tuzla iz godine u godinu privlači sve veći broj ljudi.

Sinoć se u džamiji okupilo blizu 1.000 vjernika koji su ibadetili slušajući učače Kur'ana i prigodne ilahije i kaside.

Nakon kratkog obraćanja glavnog tuzlanskom imama Amira ef. Karića, predsjednik Medžlisa Hasan ef. Spahić dodijelio je priznanje prof. dr. Jusufu Ramiću za doprinos izučavanja Kur´ana i kuranskih znanosti.

Tokom dobro osmišljenog programa Kur'an su učili: Sadif-ef. Mahmutović, imam u džematu Avdibašići,Medžlis Tuzla, hfz. Davud Efendić, učenik 3. razreda Behram-begove medrese, Ibrahim-ef. Džihanović, vjeroučitelj iz Živinica, hfz. Salih Halilović, drugi imam Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu, hfz. Ahmed Bukvić, imam Hamza-begove džamije u Tešanju i hfz. Selih Hoši, mujezin Careve džamije u Sarajevu.

Ilahije i akside izvodili su hor Gazi Turali-beg i hor Medžlisa IZ Tuzla.

(Bportal.ba/Foto: P.S.)

Donedavni poglavar Islamske zajednice u BiH Mustafa Cerić izabran je danas u Sarajevu za predsjednika Svjetskog bošnjačkog kongresa, a sandžački muftija Muamer Zukorlić za predsjednika Skupštine kongresa.

Zukorlić, koji je bio predsjednik Odbora za osnivanje Svjetskog bošnjačkog kongresa, rekao je da je ovaj kongres osnovan "s ciljem stvaranja pune slobode Bošnjaka u domovini i dijaspori, očuvanja i afirmaciji jedinstvene BiH, te doprinosa regionalnom i međunarodnom miru".

Član Senata kongresa Muhamed Filipović navodi da ova organizacija ne smije biti interesna, niti u svom članstvu smije imati aktivne političare.

"Naše političke stranke potpuno su izgubile svaki ugled, nisu vjerodojstojne. Mi nemamo kao Hrvati ili Srbi svoje akademije nauka, institute, pozorišta itd", smatra Filipović.

Na Izbornoj skupštini i prvom zasjedanju  Svjetskog bošnjačkog kongresa  za potpredsjednike su izabrani Haris Hromić, Mirza Šabić i Mevlida Serdarević.

Za predsjednika Izvršnog vijeća izabran je Mirsad Čaušević, a imenovano je i 30 članova Senata  Svjetskog bošnjačkog kongresa, među kojima su Zukorlić, Muhamed Filipović, Ejup Ganić, Dževad Jahić, Mehmed Akšamija.

Za nacionalnu zastavu svih Bošnjaka svijeta izabrana je bijela zastava sa ljiljanima.

Novoizabrani predsjednik Kongresa Mustafa ef.Cerić istakao je da se Bošnjaci moraju osloboditi nedostatka državotvorne svijesti. –Bošnjaci moraju shvatiti da nema Bosne bez Bošnjaka, a ni Bošnjaka bez Bosne, rekao je ef.Cerić, poručivši da Bosna pripada onima koji su joj lojalni i bezrezervno predani.

Ideja o osnivanju SBK nastala još tokom agresije na BiH

Jedan od učesnika skupa, prof.na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu Omer Ibrahimagić rekao je da je ideja o osnivanju Kongresa nastala još tokom agresije na BiH. Kako kaže, sazrela je bila svijest, s obzirom na ciljeve agresije – da se uništi BiH kao država i Bošnjaci kao muslimanski narod. Ibrahimagić kaže da se Kongresom mogu napraviti određene promjene, jer će sa njim postojati legitimna institucija koja će tražiti od vlasti u BiH određene pomake u pogledu socijalnog i ekonomskog položaja BiH kao međunarodno priznate države čiji je opstanak neupitan.

(slobodnaevropa.ba)