Piše: Semir Imamović

Svaki čovjek ima svoje posebne trenutke u životu, kojih se, u svakom periodu svoga života, vrlo rado prisjeća, o njima pripovjeda, koji mu bude pozitivne emocije, izmamljuju suze iz očiju, od kojih mu, kada god ih se sjeti, srce zatreperi i duša uzdahne. Jedan takav trenutak ja sam doživio sinoć u amfiteatru Kulturnog centra princeze Dževhere u Bugojnu, u mom prvom živom i direktnom susretu sa herojima Srebrenice i Bosne, naše nade i uzdanice, našeg svjetla na kraju tunela, naše prve i zadnje linije odbrane, našeg zavjeta nevino stradalim Srebreničanima, Prijedorčanima, Sarajlijama, Bugojancima, Mostarcima, Stočanima, Višegrađanima, Fočacima i svim ostalim našim sunarodnjacima - da nećemo zaboraviti njihovu žrtvu, da ćemo se, zbog nje, ponovo izdići iz pepela, još jači i odlučniji, da ćemo se vratiti na vjekovna ognjišta sa kojih su oni silom otjerani i u smrt poslani, i uprkos našim dušmanima tu graditi svoju i budućnost naše države. Jer, nemojmo se zavaravati, dok je njih tamo, bit će i nas ovamo, kada njih nestane, nestat će naše prve linije odbrane, a kada nestane naše prve linije, nestat će i nas i naše Bosne. Oni su naši istinski međaši i graničari, a ne oni koji formalno obavljaju posao graničara. Bosna i Hercegovina se brani u Srebrenici, Stocu, Glamoču, Foči, Višegradu. Znali su to dobro naši dušmani kada su planirali i provodili kampanju etničkog čišćenja i genocida, i kada su u poslijeratnim godinama činili sve da spriječe masovniji povratak Bošnjaka u svoje prijeratne općine. Ovi ljudi su nam iz Srberenice donijeli jednu sasvim drugačiju sliku od one koju svakodnevno imamo priliku gledati u medijima, dakle sliku beznađa, očaja, tuge, mraka i izgubljenosti. Oni su bugojanskom auditoriju, bošnjačkim majkama, sinovima, kćerima i očevima, sinoć prezentovali jednu novu, svjetliju, radosniju, i generalno perspektivniju sliku Srebrenice i Podrinja, i nama koji smo, nakon svega što je preživio naš narod u tim općinama, pod dojmom tmurne dnevno-političke stvarnosti ali i poučeni nepobitnom historijskom istinom bošnjačkog potpunog nestanka sa mnogih prostora na kojima su nekada predstavljali aposlutnu većinu, kao posljedica kontinuiranih genocidnih kampanja koje su nad Bošnjacima provodili čas jedni čas drugi, možda sumnjali u mogućnost njihovog ponovnog uzdizanja, vraćanja i obnavljanja života, jer kako će neko koga nema, koga je nestalo, ko je istrjebljen i u kome je ubijena svaka nada za životom, obnoviti i u druge udahnuti život, pitali smo se i ne sluteći da se upravo tamo gde smo se najmanje nadali, u desetkovanom srebreničkom i podrinjskom kraju, rodila snaga koja će nas povesti pravim putem, putem našeg moralnog, duhovnog, naučnog, političkog, ekonomskog i svakog drugog uzdizanja. Naša braća iz Prosvjetitelja-Muallima, potpuno su nas razuvjerila i razbila kod nas i najmanju sumnju i nedoumicu koju smo imali u pogledu povratka Bošnjaka u njihove spaljene i zločinom oskrnavljene domove, i ponovo nam vratili nadu u bolju bošnjačku i budućnost islama i muslimana na ovim prostorima. Njihovim nesebečnim zalaganjem, ali i zalaganjem drugih domoljuba i humanih ljudi, sazanali smo iz njihovog izlaganja, u Podrinje se od 120 000 prijeratnih stanovnika vratila 1/4 (35 000), što je prvi slučaj masovnijeg povratka Bošnjaka, nakon genocida i pogroma. Ono što me najviše ponukalo na pisanje ovog kratkog doživljaja mog prvog susreta sa sinovima i herojima Srebrenice i Bosne, jesu riječi Mehdina Jakupovića, osnivača Prosvjetitelja-Muallima, neumoljivog broca za istinu i pravdu, oca šest sinova i kćeri: ''Mi nismo došli ovdje tražiti od vas bilo šta, nismo došli prositi, došli smo vam prenijetu poruku''. Najbolja potvrda iskrenosti njegovih riječi jeste dvosatno pomno i strpljivo praćenje njihovog izlaganja od strane mojih sugrađana, čestitih Bugojnaca i Bugojanki, među kojima je, ruku na srce, bio i značajan broj starijih osoba, uz veliku dozu najsuptilnijih emocija, uzdaha tuge i radosti, iskrenog šukura Allahu, ali i ovaj moj kratki tekst, kroz kojeg sam pokušao dostaviti njihovu Poruku, onako kako sam je ja razumio.