Maksimom velikog Rimskog državnika, pisca i najvećeg govornika Cicerona da: „Bezobziran čovjek, koji se ne zauzima za druge ljude, nije human, tj. on je nečovječan...“, utemeljena je prva de fakto obaveza čovjeka prema čovjeku.
Ta obaveza bi po svijetim pravilima svake religije trebala predstavljati okosnicu opšteg dobra među ljudima. Pomagati ljudima u nevolji, uzvišeni je čin ljudskosti i predstavlja izraz savjesti i morala. U vremenu najizraženijeg jaza između imućnih i onih koji su na rubu egzistencionalne lestvice, humanizam prvih, trend je koji je sve više zastupljen kako u svijetu, tako i kod nas. Nekada nažalost daleko od suštine i postulata taj vid humanizma iskorišten u reklamne svrhe pojedinaca uslovljen je gaženjem po dostojanstvu ljudi.
Tako smo svjedoci ne tako rijetke pojave da se u medijima namjerno eksponiraju ljudi kojima se bilo kakva materijalna pomoć udjeljuje. Razumnog čovjeka u tom trenutku dok gleda nevoljnike u svojim nevoljama, više rastuži to što su primorani da pognute glave, postiđeni ili pak sa suzama govore o svojoj nesreći. S druge strane ga zgrozi animalizam čovjeka koji nevoljnicima pomaže samo zato da bi bio primjećen. Van svih religijskih i etičkih ubjeđenja stoji da to treba obavljati javno. Suština činjenja humanog djela se upravo iz religijskih ubjeđenja podrazumijeva da mora biti u tajnosti. Glavni razlog je izbjegavanje dovođenja lica u neprijatnu situaciju, jer čovjek se teško miri sa činjenicom da je postao zavistan nekoga ili nečega. I ono zbog čega niti ljudskog dostojanstva nikada nebi popustile das u okolnosti drugačije, treba sačuvati.
Pravo čovjeka na dostojanstvo vječiti je i neosporivi ideal. Borba za tom vrstom ideala uslovljena je i borbom za egzistenciju. Borba kojoj niko nikada nije mogao odoleti, a niti joj se uvijek jednako kao i drugi mogao prepustiti, pogotovo u vrijemenu kada socijalni poredak dotiče granice svog nepredviđenog beznađa. Ljudi sa margina egzistencionalne lestvice, nažalost sve su više postali zavisni pomoći humanih kapitalaca za svoje najosnovnije životne potrebe. To su problemi s kojim se sučeljavaju ljudi prema kojima su životno-ekonomske prilike najzahtjevnije. Da se ne spominju ostale potrebe ljudi, kao što su potreba za adekvatnijim prostorom za stanovanje, nemogućnost plaćanja skupih lečenja i medicinskih zahvata. Sve one potrebe koje da su u prilici isti ti ljudi bi podmirili i omogućili sebi samima. Zato prije svega želja za pomoći ljudima treba poteći iz srca pa zatim iz novčanika…
AUTOR – Dženis Šaćirović