Okupljenim džematlijama, rodbini stradalih i gostima iz drugih mjesta prigodno predavanje je održao Nurija ef. Čikarić, glavni imam Medžlisa IZ Zvornik koji je prisutne pozvao da se ne zaborave ovakvi događaji i uputio na ispunjavanje vjerskih dužnosti koje su preduslov da se slično ne ponovi. Ovo je samo dio aktivnosti kojima se obilježava 21. godišnjica zločina nad Bošnjacima Zvornika.
DA, TO JE NJEGOVA KOŠULJA
Toga dana sam umro! Da,zaista tog 21. maja 1992. godine, sa ovoga svijeta nestao je dvadesetčetvorogodišnji mladić, rođen u malom podrinjskom selu gdje je cijeli život proživio. Otišao je sa svojim željama, snovima, razmišljanjima i vjerovanjima.
Nije me pogodio zločinački metak, ne sustiže me ruka katila, nisam dopao u šake neljudima.Ubila me spoznaja, šta čovjek čovjeku može učiniti, gledao sam borbu čelika i gole insanske ruke, slušao sam nadglasavanje tenkovskog motora i dječijeg plača. Svjedočio sam trenutnom nestanku svega što su mi otac i mati godinama stvarali, vidio sam kako se komšija i školski drug u monstrume brzo pretvoriše, ostao sam nijem na pozive u pomoć mojih prijatelja što u teškim mukama duše pustiše. Sve što sam do tada znao, istina nije bilo, na vjerovanja moja velika sumnja pade, snovi i želje mlade, samo besmislica postadoše. Ostalo je isto tijelo da se ovim svijetom kreće, u njega se drugi čovjek uselio, što se na moje ime odaziva. On će do vječne istine moju priču pričati, a ne zna zašto to radi, svjestan da ovosvjetske pravde nema, ali mora....
Proljeće je te godine bilo bezobrazno lijepo. Otkrilo je sve čime je raspolagalo. Kao da nikada prije nisam vidio žute maslačke na livadi ispod kuće, ptice su i ranije cvrkutale, ali ja sam to tek pprimjetio tog aprila i maja. Kuća moja, životno djelo babino mi, dvorcem mi se pravim činila. Jastuci su neodoljivo mirisali, a oca i majku nikada nisam više volio. Meni se tako uživalo u toj ljepoti, ali sam znao. Bližio se kraj, nešto se ozbiljno moralo zbiti, i nisam mogao ne osjetiti dolazak velike promjene. “Neće valjda“, govorili su uplašeni rođaci i komšije, prateći dešavanja u drugim krajevima, koji su odavno svaki posao ostavili i život pretvorili u slušanje vijesti i traženje savjeta, šta da se radi. To je stanje u kojem ne smiješ spavati u svom krevetu, ne jede ti se, čuješ pucnjavu u daljini, nepovjerljiv si prema komšijama i puno se puno bojiš, a sam ne znaš čega.
Vrijeme do presudnog dana prošlo je u nagađanju kome će kuća u selu biti zapaljena, ko se u životu zamjerio nekom komšiji Srbinu, korenju samoga sebe što se na vrijeme nije pobjeglo. Osjećali smo se nezaštićeno, i svako novo svitanje otkrilo bi u nama još jednu zabludu s kojom smo odrastali i živjeli. Polovinom maja, okuraženi komšije Srbi su promjenili priču, i nakon onog „nas ne interesuje šta drugi rade, mi nemamo zbog čega ratovati“, u rijetkim kontaktima sa nama počeli su govoriti kako je neko od Muslimana sa svog prozora protekle noći pucao prema njihovom dijelu sela i prozivati uglednije ljude kako kriju oružje ili imaju sumnjive goste u kući. Količina neistinitosti u tim pričama dodatno nas je zabrinjavala, jer smo brzo shvatili da se problem traži tamo gdje ga nikako nema.
Otac je tih dana bio posebno uznemiren. Čovjek koji je svoj radni vijek, kao većina muslimanskih mladića s naše strane Drine započeo sa šesnaest godina u nekoj beogradskoj građevinskoj firmi radeći najteže poslove,oženio se u dvadesetoj , prvo dijete-mene, dobio godinu kasnije, kuću sagradio već sa trideset, u svojoj četrdeset i petoj postao je svjestan da je sve bilo velika prevara. Gledao je djela svojih ruku i tragove dotadašnjeg postojanja na ovome svijetu, gušeći se besmislom.
Dobar je bio moj stari. Nije što mi je otac , ali on nikada nikome ni komadić zla nije nanio, nijednu nevolju ne napravi, svako ko ga je poznavao, volio ga je. Umoran od noći provedenih po okolnim šumarcima, deprimiran lošim vijestima koje su se svakodnevno množile, uporno je ponavljao da bi samo želio malo mira i rahatluka, a on će opet negdje i nekada „istu kuću sagraditi i sve nabaviti ,samo da nas puste na miru“.
Ponadao se da će tako i biti koji dan kasnije, kada je patrola policije novouspostavljene „srpske opštine“, pokupila nekoliko lovačkih pušaka i nakon toga kao,“zagarantovali su nam bezbjednost“. Glasine su se širile, i najčešće smo slušali kako se u mjestima gdje su Muslimani predali oružje potpuno normalno živi, a tamo gdje je pružen bilo kakav otpor dešavaju se paljevine, ubistva i odvođenja. Nepovjerenje među ljudima je raslo i, onda se desilo.
Sampdorija i Barselona su te večeri odlučivali ko će devedeset druge godine postati klupski fudbalski prvak Evrope. Ni ratna psihoza, ni veliko protivljenje moje majke, nije me ništa kao velikog fudbalskog zanesenjaka moglo spriječiti da uletim u kuću i bar malo pogledam kako teče finale.Viali je upravo promašio veliku šansu za Italijane kada je zatreštalo.Nisam dugo razmišljao i odmah sam postupio prema sopstvenom planu za, „ako zatreba“ situaciju. Iskočio sam kroz prozor i najvećom brzinom se dohvatio mraka. Meci su fijukali, rasprskavali se na drveću , ali se nisam osvrtao. Kada sam savladao početni strah, zastao sam osluškujući odakle dolazi pucnjava. Selo je bilo u okruženju srpskih naselja i jasno se vidjelo da se puca baš iz tih pravaca. Razmišljajući šta činiti, odlučio sam se za čekanje. Prislonjen uz jedno drvo uočio sam da se oružje sve više utišava ,a tamu su parali zabrinuti ženski glasovi koji su dozivali muževe i sinove, prepadnute i raspršene u noći. “Himzoooo, Himzooooooooo“, vikala je sve jače moja prva komšinica, dok joj je jednomjesečni sin glasno plakao u naručju. Sve je trajalo oko pola sata, da bi skoro potpuno zavladala uobičajena noćna tišina. Požurio sam do velike garaže mog komšije Rifeta, gdje smo se i najviše okupljali tih dana. Kako sam i očekivao, već je tu bilo mnogo ljudi, i svako je na poseban način komentarisao proteklu situaciju. “Hoće samo da nas zaplaše“, govorili su optimisti, dok su oni oprezniji predlagali da se tokom noći svi prebacimo do susjedne Glumine jer će sutra sigurno, otvoreno se pričalo, četnici ući u selo. Otac je stajao u grupi, ćutao je, i u njegovim očima sam primjetio zadovoljstvo što je vidio da sam tu. Pogledao sam tog, još uvijek mladog i naočitog čovjeka, i dobro zapamtio da je na sebi imao zeleni džemper ispod kojeg se vidjela kragna karirane zimske košulje koju sam ja iznosao, a on je preuzeo. Priča se završila tako da je svako uradio ono što je sam mislio da je najbolje, ali je većina odlučila da i taj, novi dan , sačeka u selu.
Ne znam da li sam i gdje ikako spavao, ali smo zorom svi bili na nogama i brzo shvatili da je događaj od prethodne noći bio samo najava onoga što će se desiti tokom dana. Pucnji su bili sve češći i bliži i onda sam prvi put vidio kako gore kuće. Plamen je šikljao kroz prozore dviju kuća na početku sela. Grupa ljudi koja se brzo stvorila kraj Rifetove garaže se uskomešala. Neko je donio vijest da će oni samo proći kroz selo „da uspostave kontrolu".
-Ko ne želi da mu kuća izgori neka postavi bijelu zastavu i nemojte se razilaziti ,neće nikome ništa biti- prenošena je navodna poruka naših komšija Srba.
Otac i amidža su požurili da pronađu komad bijelog platna i izvjese na naše dvije kuće. -Levo, levo, proverite ono tamo- odzvanjao je glas muškarca koji je sjedeći u policijskom golfu putem megafona izdavao naređenja. Naša grupa je bila sve manja i u sekundi sam osjetio da moram donijeti odluku. Sačekati vojnike koje sam već jasno vidio raspoređene u strijelce, ili negdje pobjeći. Kuda?! Potrčao sam, preskočio ogradu i krenuo prema obližnjem šumarku. Usporio sam malo gledajući šta se događa i najednom začuo: “kš, kš, kšššššš, ovdje, ovdje .“Dvojica komšija, braća,Ferid i Izet , skrili su se u gusto šipražje i pozivali su me da se i ja sklonim kod njih. Nisam razmišljao i zavukao sam se u ostrugu. Lijepo se vidjelo šta se dešava napolju, i primjetili smo kako trojica vojnika vode grupu od sedam ili osam muškaraca povezanih žicom, iz zaseoka Čiraci. Kada su došli do visoke ograde pored puta, kao da više nisu znali šta će s njima i čini se, pogledom se dogovorili, te zapucali po grupi. Najstariji od njih, Hasan, ostao je mrtav previjen preko žice. Ispred nas su prolazile uplašene žene noseći djecu, jecajući kakva nena sa tepsijom ispod ruke, ili je projurio neko od komšija tražeći spasa. Prošla su i četvorica vojnika u nejednakim iniformama. Bili smo potpuno svjesni situacije i najglasnije što se čulo u skrovištu, bili su otkucaji naših srca. Približavala nam se nova grupa naoružanih ljudi i sa strepnjom smo pratili njihov dolazak. Prolazeći kraj šiblja, predzadnji među njima je vrisnuo: “Hej ljudi,ovdje neko ima“. -Gotovo je- pomislili smo. Prateći jedva vidljiv trag vojnik je puškom razgrnuvši grane došao do prvog među nama, komšije Izeta. -A tu si balijo-nasmijao se podižući ga .-Ajde s nama- rekoše mu. -Ima li još neko s tobom. -Nejma- jedva čujno odgovori uplapeni Izet. Udaljili smo se i mi nismo ništa vidjeli. Ali smo sve čuli. I njegove molbe za milost, i njihov prezrivi smijeh, i pitanja gdje je sakrio oružje i na kraju krike. Jauke koji su nam jasno dočarali da je Feridov brat i moj komšija usmrćen u najtežim mukama. Posmatrajući šta se dešava, prepoznali smo naše komšije Srbe u uniformama, s automatskim puškama u rukama. Moj školski drug je bio u plavoj policijskoj odori i posebno me razočaralo kada sam shvatio da je on jedan od vođa, i da ga drugi slušaju u njihovom pohodu. -Predajte se ,predajte- grmio je glas iz megafona. Onda smo uočili poveću grupu žena i djece, kako nam se približavaju. Pratilo ih je četiri do pet vojnika, sa puškama uperenim u nejač. Doveli su ih do kuće komšije Halila i sve ih natjerali u poveći podrum. Lahnulo mi je kada sam vidio da majka i sestra nisu među njima. Jedan mlađi muškarac je ostao da stražari na ulazu, a ostali su produžili dalje.
Pomislio sam tada gdje li su moji. Najviše sam strahovao za sestru. Naslućivao sam kako bi lijepa dvadestogodišnja djevojka mogla proći ako im padne u ruke. Neke od tih ljudi sam lično poznavao, za mnoge sam bio siguran da sam ih viđao, a oni koji su mi prema izgledu i postupcima izgledali kao vođe, bili su mi nepoznati. Naišla je nova grupa vojnika, zastali su i razgovarali sa stražarom ispred podruma. Dvojica su potom ušla unutra. Brzo su se vratili vodeći jednu mlađu ženu, koja im se opirala. Odveli su je na sprat. Kroz otvoren prozor dolazili su pomiješani glasovi njihovog cerekanja i njene vriske. Oni su prvi izašli, mahnuli stražaru i izgubili se iza kuća. Nedugo zatim pojavila se ona. Nosila je ostatke odjeće u rukama, sa tragovima krvi na licu, užasnutog pogleda teturala je prema vratima podruma. Znali smo šta se desilo.
Počeo sam plakati, dok me je Ferid ućutkivao.-Bože,šta je ovo- pitali smo se. Do nas su uz pucnje, dopirali zvukovi razvaljivanja vrata na kućama, lavež uznemirenih pasa i rika preplašene stoke. Čuli smo kako se pale traktori i automobili i vidjeli da se odvoze putem prema gradu. Počela je kiša i sve se pomalo utišavalo. Znali smo da ovdje nismo sigurni i tiho smo se počeli dogovarati šta da radimo. Odlučili smo da se, čim padne noć, prebacimo do susjedne Glumine.
Kada se smračilo, krenuli smo iz skrovišta. Dvadesetak metara od mjesta gdje smo se skrivali naišli smo smo na mrtvog muškarca u poluležećem položaju naslonjenog na ogradu._Izet- viknuo je Ferid prepoznavši brata po karakterističnim brkovima. Zastao sam i vidio prizor koji nikada neće izaći iz moje glave. Na mjestima gdje su bile Izetove oči zjapile su krvave duplje. Dio tijela ispod stomaka je bio potpuno razvaljen, a njegove genitalije odsječene i ostavljene na prsima. -Aaaaj- zavapio je brat mu, shvativši šta se dogodilo. Dodatno uplašeni, požurili smo da se što prije dokopamo susjednog, većeg muslimanskog sela, znajući da tamo četnici još nisu ušli.
Nismo naišli na prepreke i oprezno smo stigli do cilja negdje iza ponoći. Čuli smo glasove u jednoj kući i pošli smo da potražimo bilo koga kako bi saznali informacije o svojima. -Tamo su vaši kod sale- reče nam žena koja se pojavila na vratima kada smo pokucali. Društveni dom se nalazio u samom centru sela i približavajući se uočili smo veliku gomilu ljudi, naših komšija i rođaka, žena i djece, sa zavežljajima i torbama pored sebe. Tražio sam moje i prišao sam rođaku kojeg sam prvog prepoznao, da mi kaže da li ih je vidio. -Otac ti je- reče pa zastade – ubijen. -Majka i sestra su ti, tu negdje. Šokiran prvom informacijom osjetio sam da su me noge izdale i sjeo sam na beton. Sav naš život u jednoj sekundi izašao mi je pred oči. Svaki donešeni poklon, svaki radostan trenutak, svako zadovoljstvo koje nam je priredio. -I moj je pogino- nastavi kao da me želio utješiti. I Ismet i Mirsad i Fadil i Halil i Šaban i Hazir, redao je imena koja su ustvari značila, dajdža, tetak, tetić, rođak, prvi komšija,najbolji drug...
Nije bilo vremena za žaljenje. Majku i sestru sam pronašao u kući jedne rodice. Nisam ih vidio, jer se svjetlo nije smjelo paliti. Pošto smo se izljubili u mraku, naplakali zbog oca, mati mi reče da bi najbolje bilo da se pridružim koloni muškaraca koja će još ove večeri krenuti prema Tuzli. U tom smo se gradu svi skupili desetak dana kasnije. Ja sam uspio preći, a njih su poslije, sa ostalim ženama, djecom i starcima deportovali autobusima.
Punih sedam godina je prošlo od tih događaja. Između je bio i onaj pravi rat, glad, muke izbjegličkog života, borba da se glava sačuva. Jedne večeri smo gledali televiziju i neko je uzviknuo:“Naše selo“! Brkati muškarac je saopštio da je tamo pronađena masovna grobnica gdje je, pretpostavlja se, zakopano više od dvije stotine ubijenih muškaraca iz Zvornika i okoline. Kamera je prelazila preko poredanih tijela spakovanih u crne vreće, i mi smo odmah znali. Jedan od njih je on!
Za koji dan su pozvali sve članove porodica nestalih, kako bi po dijelovima odjeće i drugim predmetima pokušali prepoznati svoje najbliže. Ja i majka smo došli među prvima. Iz raskopčanih crnih vreća virilo je malo toga što bi moglo otkriti koje ime i prezime ide uz ove nesretnike. Nekoliko puta sam prošao između redova, zagledajući svako tijelo, ali njega nije bilo. Maksimalno uznemiren, odjednom sam na izdvojenom tijelu uočio neki dokument, bankovnu karticu ili tako nešto, sa jasno vidljivim mojim potpisom. -Moj potpis, otkud to - pomislio sam. Prišao sam bliže i iznad pročitao očevo ime. Do tada nisam znao da smo se skoro na isti način potpisivali. Radnik zadužen da pomaže pri identifikaciji, odmah mi je prišao pitajući da li sam ja to nekoga prepoznao. To je on, bio sam sve više uvjeren, gledajući jedan po jedan detalj. -Molim vas možete li mu podici džemper- jedva sam upitao. Poslušao me, i ispod se jasno ukazala moja, odnosno njegova, karirana zimska košulja u kojoj je bio te večeri u Rifetovoj garaži. -Jeste, to je njegova košulja- izustio sam jecajući.
U meni su se miješale različite emocije. Skrhan zbog saznanja da je zaista ubijen,gledajući u ostatke čovjeka kojeg sam toliko volio, osjetio sam i djelimično zadovoljstvo što sam ga konačno pronašao, što će imati svoj mezar, što ću mu moći fatihu proučiti. Službenik je, uvjerivši se da je to zaista on, zatvorio vreću i na njoj upisao prezime. Okrenuo sam se i otišao tugu podijeliti sa najbližima. Sljedećeg dana sam se vratio, da bi još jednom vidio ono što je ostalo od mog oca. Nažalost tijelo je bilo sklonjeno. Kasnije su nas opet pozvali da bi nam saopštili rezultate obdukcije i potvrdili identitet. U rubrici UZROK SMRTI pisalo je: „PROSTRJELNE RANE U PREDJELU GLAVE I GRUDNOG KOŠA.“
U moru bijelih nišana na šehidskom mezarju u Memićima njegov nije teško naći. Moje troje djece stignu prije mene i već završe fatihu dok ja dođem. Tu se nekako i najbolje osjećam. Čini mi se da više dragih osoba imam na toj parceli nego u kompletnom ostatku svijeta. Pa i ja sam već rekoh, tog dana ubijen sa njima.Otišli su i ostavili drugog čovjeka u mom tijelu da bi svjedočio o njihovom stradanju. Znaju oni i ja dobro da će pravda stići samo kada je Najveći bude dijelio. Moje je da govorim. Da se zna!