U biti cilj revolucionara nije rušenje starog, već uspostavljanje novog režima. Svako veličanje heroja revolucije, predstavlja ustoličenje novog diktatora.
Fenomen diktature poznat je povijesti od kada je poznat i najprimitivniji oblik vlasti. Fenomeni nezadovoljstva i težnje pojedinaca i širih masa za promjenama oblika vlasti i društvenog poretka, možda nam najinstrumentalnije dolaze iz ne tako davne povijesti revolucija od prije dvjestotinak godina, zatim onih iz XX-og vijeka i najnovijih u skorije vrijeme sa bliskog istoka. Danas razvojem demokratije trendom višepartijskog sistema, legalizovana je djelatnost borbe za vlast.
Ali šta su, i šta te promjene donose onima koji žele poredak jednakosti, koji se iz religioznih i drugih pobuda i ubjeđenja smatraju jednakim sa svima ostalima? Da li će svaki društveni poredak morati da se zasniva na: Nižim, Srednjim i Višim? Da li Srednji kao idejni pokretači, motor revolucije teže za uspostavljanjem jedne klase – istih, što bi značilo: Niže privući sebi i omogućiti im neotuđiva prava, a Više prisilno zbaciti i prilagoditi ih sistemu jednakosti? Zašto su težnje Srednjih iza plašta ideje i socijalne revolucije, ustvari težnje da oni postanu Viši? Ovo su samo najosnovnija pitanja koja u srži opisuju posljedice diktature i apsolutizma koji su uzroci neprirodnog toka razvoja revolucije, koja u biti uglavnom nije ono što zapravo predstavlja. S toga diktatura pored općeg osjećaja inferiornosti širih masa, uglavnom potlačenih i ograničenih u svom djelovanju, stvara i subjektivni osjećaj kod pojedinca koji nije samo vezan za ostvarivanje klasne ravnoteže u društvu, već i nagon da promijeni svoj status, tj. da postane i sam dio onoga što iz svoje perspektive smatra neprihvatljivim. Cijela historija bilježi sijaset događaja s istim epilogom, što je prije svega uzrok odsustva jednog zajedničkog, uzvišenog cilja koji bi predstavljao nenadmašiv i neosporan postulat koji bi po svom sustavu mogao trajno biti održiv i ispravan. Takvi sustavi nikada nisu bili neophodni društvu, jer se ono uvijek zasnivalo na ličnim ili principima interesa određenih grupa ljudi. Primjer pozitivnih promjena je jedino moguć u zajednici, pa bi tako trebalo razlikovati društvo od zajednice kojoj je primarni cilj zadovoljenje jednog cilja, uglavnom koncipiranom iz religijskog ubjeđenja.
Posljedice uglavnom osjećaju iskreni pobornici ideje jednakosti i pravedno uređenog društvenog poretka. Njima se kao alternativa nudi ideja slobode. Iza te alternative uglavnom se kriju neiskreni pojedinci i grupe, koji bi umjesto smanjenja jaza između bogatih i siromašnih; birokratije i fizičke radne snage; nepotizma i ostalih manifestacija koje ne predstavljaju za sve produktivan i uređen sistem, radije pristupili njemu iskoristivši sve ideje i mehanizme onih koje predstavljaju. Takvi nametljivi pojedinci su se uglavnom koristili svim sredstvima. Prvo su nametali pravedne sustave, vremenom ih kršili, da bi ih nakon izvjesnog vremena izmijenili i prilagodili sebi.
Druga posljedica se odnosi na iskorišćenu, izmanipulisanu, ali i najveću grupaciju ljudi. Dok su nametljivi pojedinci Srednjih, sve više cirkulisali ka Višim, ostali su se sjedinjivali sa Nižim, pa je tako stvorena podjela samo na: Više i Niže kaste. Uglavnom im se podmeće lažna historija, sprovode strogo koncipirani sistemi manipulacije, ograničava produktivnost u svakom smislu, podmeće nacionalizam pa čak i iskorišćava religijska i svjetovna znanost. Masa uplašenih, nepovjerljivih, izdanih od strane svojih predstavnika, nema mišljenja ni stavova.
Na istaknute pojedince s početka rađanja velikih ideja, sljedbenici bi trebali posmatrati sa aspekta njihovih subjektivnih motiva isticanja. Ograničenje mandata i hedonističkih poriva ustoličenih pojedinaca, spriječit će opće društvenu i ekonomsku katastrofu koja je neminovna.
Jedine promjene tokom cijele bogate historije svijeta, velikog intenzita desile su se stvaranjem i utemjeljenjem Arabljanske Islamske države i halifata u srednjem vijeku. Univerzalni cilj: služenje Bogu pokoravanje Njegovim uzdignutim, savršenim zakonitostima za korist čovječanstva, ostale su vanvremenski model koji je ostao jedini ispravan.
AUTOR – Dženis Šaćirović