Muslimani Luksemburga ponovo pokazuju svoju humanost pomažući svoju braću u BiH i Podrinju. Ovih dana, Odbor za obilježavanje 11. jula iz Luksemburga donirao je novčana sredstva u iznosu od 500 eura za „Prosvjetiteljev“ projekat 3B i održiv povratak u manji BH entitet.

500 KM je donirano porodici Rahmanović koja broji šest članova od kojih je najmlađa Emina koja je rođena 9. maja 2015. godine i povratnici su u naselje Gušteri kod Zvornika.

Za projekat održivog povratka doniran je građevinski materijal u vrijednosti 500 KM porodici Selimović iz Kostjereva i to za obnovu i rekonstrukciju štale.

Povratnik u Kostjerevo ima troje djece- Ne radi i porodicu izdržava samo od poljoprivrede. Zbog urušavanja štale istu je potrebno obnoviti, učvrstiti krov i zidove.

Pored gore navedene donacije 100 eura je donirala Agović Suada za socijalno ugroženu porodicu. Od toga je kupljen i spakovan jedan prehrambeni paket u iznosu od 200 KM i doniran porodicu u Džurđevik. Ovoj porodici prehrambeni paket je dostavljen do njihove kuće.

Bošnjaci Luksemburga su primjer kako se pomaže svoja domovina. Molimo Allaha, dž.š., da našoj braći i sestrama u Luksemburgu primi njihova dobra djela i obilato ih nagradi na oba svijeta.

Alem Dedić

Ovim putem Vam se obraćamo za HITNU finansijsku pomoć koja je potrebna za liječenje petnaestogodišnje Mešić (Sulejmana) Emine, teško oboljele od tumora kosti. U prošli ponedjeljak djevojčica je sebi kupila stvari za odlazak na maturalnu ekskurziju a u idući utorak treba da ide na hemodijalizu.

Djevojčica Mešić Emina rođena je 2000. godine i jedna je od najboljih Učenika u Osnovnoj školi “Brijesnica” u Maloj Brijesnici, općina Doboj Istok.

Poredica Mešić pored Emine bija je zahvaćena još jednom teškom nesrećom. Naime, u proteklom ratu njen otac Mešić Sulejman je ranjen i danas je 90 % ratni vojni invalid.

Djevojčica se prije mjesec dana počela žaliti na bolove u koljenu i počela je sa ljekarskim pregledima da bi se prije dva dana postavila konačna dijagnoza karcinoma kosti potkoljenice. Za mjesec dana karcinom je uznapredovao tako da je uzeo već oko 10 cm kosti i brzo napreduje. Taj tip oboljenja je izlječiv ako se brzo reaguje i djevojčica u utorak treba biti upućena na liječenje u inostranstvu.

Potreban iznos za liječenje u Italiji je 150.000,00 KM.

Porodica Mešić trenutno nema potrebna finansijska sredstva, te je prinuđena da ta sredstva traži od dobrih ljudi!

Uplatu za liječenje Emine možete izvršiti po slijedećim instrukcijama:
Primalac: Sulejman Mešić (Eminin babo)
JMBG: 1805965120019, broj lične karte: 05CGA3017
Adresa: Brijesnica Mala b.b.
Poštanski broj: 74206 Doboj Istok, Bosna i Hercegovina

Račun NLB BANKE: 132-730-00000005-66
Za partiju/račun broj: 1322800200093458
Icoming Payment Instructions. NLB BANKA dd Tuzla
IBAN: BA 391320010559327908
KONTO: 105593279
SWIFT CODE: TBTUBA22

U nekoliko navrata vam donosimo priče članova našeg udruženja o tome kako su se priključili Prosvjetitelju. Ovom prilikom vam donosimo priču Muhameda Halilovića, našeg člana iz Živinica.

Rođen sam 3.9.1989. godine u Tuzli. Nakon osnovne škole upisao sam Behram-begovu medresu u Tuzli 2004. godine a istu sam 2008. uspješno završio. Nakon medrese upisao sam Filozofski fakultet, Odsjek za razrednu nastavu i tu sam diplomirao 2012. godine te dobio zvanje Profesor razredne nastave. Sada živim u Bašigovcima, općina Živinice, u porodičnom domu sa roditeljima, suprugom i jednogodišnjim sinom.

Supruga spona sa Udruženjem

U „Prosvjetitelju“ sam nešto manje od dvije godine, i moram istaći da je to jedan od značajnih perioda u mom životu. Na naše pitanje kako se sreo sa „Prosvjetiteljem“ Muhamed odgovara: To je jedno zanimljivo pitanje, inače kada sjedimo na sijelima kroz šalu kažemo da sam ja „Prosvjetiteljev“ zet. U 2013. godini sklopio sam brak sa svojom suprugom Seldinom, ona je inače članica „Prosvjetitelja“ još od poslijeratnog perioda. Dok smo ašikovali bio sam upoznat sa radom „Prosvjetitelja“ i potajno sam želio da budem dio tog vrijednog tima, i onda kada sam se oženio shvatio sam da je to prilika da se priključim Udruženju i da dam svoj doprinos u radu i aktivnostima. Hvala Allahu od tada sam član „Prosvjetitelja“. Moram priznati da sam toplo prihvaćen od svih u Udruženju i da sam se jako brzo adaptirao, prije svega zahvaljujući svom šuraku Semir efendiji, koji je na početku mog pristupanja „Udruženju“ bio spona između mene i ostalih.

Uvijek ću davati sve od sebe za naš boljitak

Kao što sam rekao jedna od spona između mene i „Prosvjetitelja“ bila je moja žendiba, i osim što sam dobio hairli suprugu dobio sam također i hairli društvo, hvala Allahu. Od samog pristupa Udruženju gledao sam uvijek da dajem sve od sebe, međutim uvijek sam smatrao da mogu puno više, upravo to govori da mi je „Prosvjetitelj“ jako važan te sam uvijek težio da učestvujem u svemu što je pod pokroviteljstvom Udruženja. Ono čega ću se uvijek sjećati jeste 10. juli 2013. godine, naime tada sam prvi puta sa Udruženjem učestvovao u organizaciji kolektivne dženaze za šehide Srebrenice (naravno onaj dio za koji smo mi bili nadležni u određenoj mjeri) te dočeka učesnika Marša mira i organizovanju zajedničkog iftara u našoj kancelariji u Srebrenici i tu sam vidio tu sponu između ljudi u Udruženju koju je jako teško opisati bilo kome. To jednostavno ostane urezano u srce i ne može se nikada zaboraviti.

To je samo jedan mali dio, svako naše druženje, humanitarne akcije ili bilo koji drugi projekti koje radimo imaju posebnu težinu, jer znate da to radite sa ljudima koje volite i koji vas vole, te da je to nešto što malo ko danas na dunjaluku ima, i jednostavno to ne dopuštate nikome da vam oduzme.

Nagrada je na budućem svijetu

Naše Udruženje koje je nastalo na zgarištu Genocida u Srebrenici je jedna institucija koja svima može biti primjer. To pokazuju i naši rezultati gdje vrijedni momci rade na uvezivanju Bošnjaka širom Bosne i dijaspore, a to se radi formiranjem „Prosvjetiteljevih“ timova koji djeluju i rade u svojim sredinama. Nama Bošnjacima u današnjem vremenu treba lider, ali istinski i iskreni lider koji će nas natjerati da se aktiviramo i da budemo društveno korisni, za mene taj lider jeste upravo „Prosvjetitelj“.

„Prosvjetitelj“ kao jedna društveno aktivna zajednica je dosadašnjim rezultatima pokazala svoju jačinu i kvalitet. Mi ipak moramo biti svjesni da svi članovi našeg Udruženja imaju svoje privatne obaveze, porodice, poslove i kada sve to saberemo mi ne smijemo biti nezadovoljni ostvarenim rezultatima. Ali kada pogledate unazad i vidite sve rezultate koje ostvarujemo kao Udruženje prije biste rekli da smo jedna uspješna firma nego Udruženje koji za svoj trud očekuju nagradu i platu na budućem svijetu i nikako drugačije.

„Prosvjetitelj“ oslonac Bošnjacima

Kada pričamo o budućnosti uvijek se moramo osloniti na dragog Boga, jer samo On zna šta će se desiti. Ali mi kao ljudi moramo planirati i težiti na ostvarivanju tih planova. Upravo najveće nade ja bih položio u „Prosvjetiteljev“ podmladak, jer upravo današnja djeca će za 15-20 godina nositi breme na plećima koje danas mi nosimo, a mi koji ćemo ako Bog da, tada biti iskusni pa ćemo im pomoći u savladavanju svih prepreka. Ja se iskreno nadam da će „Prosvjetitelj“ u budućnosti imati jednu od zapaženijih uloga na teritoriji Bosne i Hercegovine i da će biti oslonac Bošnjaka i svih iskrenih ljudi koji žive pod bosanskim podnebljem, te da ćemo zajedno svi biti to svjetlo na kraju tunela.

Na prvenstvu manjeg BH entiteta za poletarce, pionire i nade u karatu koje je održano u nedjelju, 26. aprila ove godine u Kozarskoj Dubici, Karate klub “Želja Ipon” Srebrenica nastupio je sa 10 učesnika i osvojio 9 medalja.

Zlatne medalje osvojile su i Merjema Peštalić i Amina Peštalić, kćerke glavnog imama Medžlisa Islamske zajednice Srebrenica Damira Peštalića. Pored zlatnih, Merjema i Amina su osvojile i bronzane medalje na istom takmičenju.

„Nije jednostavno doći do medalje na jednom ovako jakom takmičenju tako da i ovim putem čestitam osvajačima medalja. Mi imamo u planu da nastupimo na mnogim takmičenjima do kraja polusezone, a jedno od najvažnijih će biti državno prvenstvo na kome će učestvovati jučerasnji osvajači medalja tako da mi nastavljamo sa treninzima kao i do sada jer treba opravdati ove medalje i na prvenstvu BiH”, kazala je trenerica KK “Želja Ipon” Srebrenica i dodala da se zahvaljuje načelniku Durakoviću koji im je pomogao da odu na ovo takmičenje.

Podsjećanja radi, i 19. aprila ove godine na Prvenstvu regije za poletarce, pionire i nade u Loparama, Karate klub “Želja Ipon” iz Srebrenice osvojio je 13 medalja, 8 zlatnih, 3 srebrne i 2 bronzane. Među osvajačima zlatnih medalja i tada su bile i Merjema i Amina Peštalić.

Raduje ova vijest o uspjehu Merjeme i Amine. Udruženje „Prosvjetitelj“ čestita Merjemi i Amini Peštalić i želi im puno sreće na državnom prvenstvu kao i u životu općenito.

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Neizmjerno se zahvaljujem Gospodaru svjetova, Uzvišenom, Onom koji sve zna, vidi, čuje, Njemu koji život i uputu daje. Neka je salavat i selam posljednjem Allahovom poslaniku Muhammedu, a.s., njegovoj porodici, ashabima i svima onima koji slijede din.

Kao momak od 19 godina u ratom zahvaćenoj Bosni nisam imao velike mogućnosti, ali kao i svi drugi omladinci imao sam velike želje. Bio sam željan igre, provoda, zabave, bio sam željan bijelog i slanog somuna, slane čorbe, mojim maštanjima nije bilo kraja. Strastveno sam čitao crtane romane i moji glavni junaci i uzori su bili Zagor, Miki, Mark, Blek Stena i drugi. Ni na kraj pameti mi nisu bili heroji islama: Allahova sablja Halid ibn Velid i njemu slični časni ashabi, a ni bošnjački velikani poput Husein kapetana Gradaščevića.

Čitajući crtane romane, adrenalin za borilačkim vještinama mi je neprestano rastao, sjećam se, kao dječak sam pravio tegove od betona i nepravilno se pokušavao domoći fizičke snage.

U Srebrenici 1993. godine u podrumu jedne zgrade nalazila se teretana i ja sam došao da dižem tegove, u tom mračnom podrumu prišao mi je Mehdin Jakubović, meni do tad nepoznat lik. Pitao me ko sam i kako se zovem. Na moj kratak odgovor kratko je uzvratio “Dobar si ti momak”.

Nakon nekoliko dana ili sedmica moj školski drug, Ikan Nukić (šehid) je želio razgovarati sa mnom, sreli smo se istog dana, ponudio mi je da treniram univerzalne borilačke vještine, bio sam iznenađen, a ujedno i presretan, uvijek sam to želio. Ali ja nemam novca čime bi to platio, on me s osmijehom pogledao i rekao: “Nikad ništa ne moraš platiti, ali kod nas postoji kodeks ponašanja koji se mora poštovati da bi ušao u tajni krug karatista”. U sebi sam mislio “u redu, ja se svakako dobro ponašam”. Upitah: “Kakav kodeks?” Kratko mi je odgovorio, moraš biti iskren vjernik. Pomislih “Kud će bolji od mene”. “Moraš klanjati pet vakti namaza, džumu namaz, moraš postiti mjesec Ramazan, ne smiješ pušiti niti piti alkohol, ne smiješ nikad prvi izazvati tuču, moraš biti primjer Gazije današnjeg Prosvjetitelja.” Kroz glavu mi kao munja sijevnu misao kako me moja majka, rahmet joj duši tjerala u mekteb i svaku noć da klanjam akšam-namaz i kako sam sve to iz straha od batina radio, bez imalo ljubavi i želje za tim. Kada sam odrastao više me nisu mogli ni natjerati. Sada mi školski jaran nudi ono što izrazito volim i ono do čega mi nije stalo. Nekoliko godina kasnije shvatam trenerovu (Mehdinovu J.) psihologiju ove ponude. Prihvatio sam u paketu sve uslove samo da bih trenirao borilačke vještine. Nakon prihvatanja Ikan (rahmet mu duši) mi je objasnio kako je u njegovoj grupi bilo 15 momaka i da su oni tajno trenirali kao i duhovno odgajani i da je uspjelo samo 7 momaka, ostali nisu mogli izdržati ili su prekršili kodeks. “Svaki od nas 7 momaka je zadužen da pronađe po 3 nova potencijalna člana koji će i dalje biti tajno trenirani sve do susreta sa tajanstvenim trenerom Mehdinom”. Ikan je nas trojicu trenirao nekoliko mjeseci, pridržavao sam se svih pravila koje je kodeks nalagao, nisam pio, pušio, klanjao sam svaki vakat ali sve sam to radio zbog karatea jer sam volio borilačke vještine.

Kada je Mehdin prvi put trebao obići i provjeriti naš rad ja sam drhtao kao prut, ne mogu objasniti zašto. Mislim da je to on primjetio, pogladio me po glavi i rekao “Dobar si ti momak”.

Nakon postizanja određenog nivoa znanja svi smo postali jedna grupa (starija grupa) koju je Mehdin trenirao a mi smo bili zaduženi da pronalazimo nove kandidate i tako je broj Gazija rastao i sve je ovo postala javna tajna.

Srebrenica 1994. godine, demilitarizovani grad, prepun stanovnika, svaku noć i svaki dan omladina je šetala, išla gore-dole, provodila vrijeme bez ikakvog cilja. U tom metežu i tako bezizlaznoj situaciji Mehdin Jakubović nas je pripremao za nešto što ni sami nismo bili svjesni. Pripremao nas je fizički, duhovno i psihološki kako bi bili spremni za svaku situaciju. Govorio nam je da moramo biti spremni, ne znamo šta nas sutra čeka. Svakodnevno smo trenirali, često je to bilo i po 7 sati dnevno, imali smo duhovna predavanja, učili Kur'an, čitali hadise Allahovog poslanika Muhammeda, a.s. Zbog svakodnevnih duhovnih predavanja vrlo brzo sam shvatio da više ne klanjam zbog karatea nego da treniram, radim, klanjam sve zbog Allaha Uzvišenog. Testirani smo na razne načine. Sjećam se jedne prilike Mehdin mi reče: “Otići ćeš na mezarje gdje je ukopan komandant Akif Ustić, na svakom mezaru ćeš proučiti Fatihu, u Bijeloj džamiji ćeš klanjati 2 rekata nafile i doći na sastanak. Nisam nimalo oklijevao da to uradim. Učio sam Fatihu nad stotine starih i jedva prepoznatljivih mezarova i molio Allaha, dž.š., da im oprosti grijehe i ukabuli moje učenje. Svi smo bili testirani na razne načine. Mogli su uspjeti samo iskreni i uporni. Za kratko vrijeme broj Gazija je porastao, džamije su bile pune. Jedni su trenirali, jedni učili sufaru, Kur'an, drugi slušali predavanja i tako svaki dan do pada Srebrenice. Dok se moja generacija provodila i ispunjavala želje ja sam život shvatio ozbiljno i s Gazijama čeličio svoje tijelo, jačao duh i postajao koristan član zajednice.

Bili smo kao braća i svaki Gazija se po svom ponašanju prepoznavao. Nakon pada Srebrenice značajan dio Gazija se uključio u četu mudžahida i dao veliki doprinos u proboju na slobodnu teritoriju. Mehdin nas je pripremao na ovaj put kao da je znao šta će se desiti. Na ovom putu spasa nikada nisam osjetio fizičku, duhovnu niti psihičku krizu. Zahvaljujući znanju i napornom radu našeg trenera bio sam potpuno spreman za sve izazove.

Na ovom putu spasa nisam imao strah, nisam žalio ni život dati. Prema mojoj analizi nisam trebao preživjeti, ali Allah o tome odlučuje. Mnoga moja braća Gazije nisu dočekali ovodunjalučku slobodu, ali oni su šehidi, jer su sa šehadetom preselili. Molim Allaha, dž.š., da im podari stepen šehadeta.

Prelaskom na slobodnu teritoriju nastanjujem se u Lukavcu, srpsko selo Sižje gdje se naselilo blizu 3000 Podrinjaca protjeranih iz Srebrenice.

Nije nam trebalo mnogo vremena da, kao Gazije nastavimo djelovati. Trener mi je dao veliko povjerenje, pomagao sam mu pri treninzima u tuzlanskoj medresi.

Sve preživjele i u borilačkim vještinama osposobljene Gazije su dobile zadatak da u mjestu gdje su se naselili s omladinom organizuju borilačke vještine u skladu sa principima i kodeksom ponašanja Gazija.

Ja i moj veliki prijatelj M.S. pokrećemo borilačke vještine u Sižju, Lukavcu, Dobošnici i Doboj Istoku.

Kodeks Gazija je bio neupitan, omladina se počela okupljati, aktivnosti su zaživjele, Mehdin je nadgledao i kontrolisao naš rad. 1997. godine organizovali smo teferič Gazija u Sižju, gdje su se u raznim disciplinama takmičile Gazije. Prelijepo je bilo vidjeti bajraktare Gazija iz svih krajeva Tuzlanskog kantona. Od Doma kulture u Sižju napravljena je džamija, Allahovom voljom puna omladine članova Prosvjetitelja.

Od 1996. do 2002. godine svake srijede smo planski organizovali sijela posebno za djevojke, a posebno za momke, a svake subote organizovali smo druženje u džamiji uz razne programe, predavanja, takmičenja, učenje Kur'ana, ilahija i sl. Uz striktno pridržavanje kodeksa odlučili smo trenirati i djevojke i Allah je na to spustio svoju milost, za samo jedan dan 10 djevojaka je stavilo hidžab. Mnogi od ovih omladinaca danas žive islamske živote. Svake subote i nedjelje odlazio sam u Lukavac, održavao trening predavanja, učenje sufare i sl., nakon toga putovao u Doboj Istok, Sižje ili Dobošnicu. Svaki naš trening bi počinjao učenjem odlomka iz Kur'ana i isto tako završavao.

U tom periodu majstoriram za crni pojas u kareteu, ostvarujem svoj cilj. Nakon toga borilačke vještine mi postaju samo sredstvo za pozivanje pravom putu. Trener mi je povjerio veliki zadatak tako da sam s njim trenirao najspecijalnije jedinice Armije BiH.

1999. godine Allah mi je podario sklapanje braka s jednom prelijepom Allahovom robinjom.

2000. godine Allah nam na čuvanje daje prelijepu kćerku.

2002. godine putem Allahove odredbe s porodicom odlazim u USA.

Teška je to odluka i doživljaj, teži nego put smrti Srebrenica-Tuzla.

Od Sižja do hrvatske granice iz očiju mi je lila rijeka suza, srce mi je htjelo iskočiti, ne znam kako sam to izdržao. Ostavljam oca, trenera, familiju, domovinu i sve moje Gazije, nosim ih u srcu, u tom srcu koje hoće da pukne od boli.

U julu 2002. godine nastanjujem se u Manchesteru, država New Hampshire, USA. Tu su mi bili amidža i tetka sa svojim porodicama.

Amidža mi je pokazao gdje mogu klanjati džumu-namaz. Nakon klanjanja prve džume prišla su mi dva momka, poselamiše se i zagrliše me onako bratski, kažu mi “gdje si, treneru”, ali ja ih ne znam. Kažu mi “pa kako nas ne znaš kada si nas trenirao u Lukavcu”. To su sada bili odrasli momci koje nisam mogao prepoznati. Zahvalio sam Allahu, dž.š., koji mi je čak i u Americi pokazao djelo moga rada, rada Gazija.

Za organizovanje života u nepoznatoj sredini bilo mi je potrebno 7 mjeseci i onda sam osjetio neku prazninu, nisam se mogao gledati besposlen i nekoristan vjeri i Bošnjacima koji u tom periodu nisu imali ništa organizovano. Pozvao sam jednog efendiju i par momaka koji su mogli pomoći. Ponudio sam im da pokrenemo vjersku pouku za bošnjačku djecu. Poznavao sam mentalitet našeg čovjeka i izričito tražio da se vjerska pouka izvodi po hanefijskom mezhebu i bošnjačkoj tradiciji. To smo radili u arapskom džematu. Pojavilo se oko 80 djece. Stekli smo povjerenje roditelja. Kroz djecu smo djelovali na cijele familije.

Inicirao sam da se na temeljima vjeronauke osnuje bošnjačko udruženje koje registrujemo 2009. godine. Na čelu tog udruženja ABNH bio sam do 2012. godine. To udruženje zastupa interese Bošnjaka u USA u vjerskom, kulturnom i nacionalnom smislu i baš kao Prosvjetitelj organizovano je u sektore djelovanja. Sektor za religiju, sektor za kulturu i sport, naciju i sektor za finansije. U 2012. godini sam tražio da me zamjene na poziciji predsjednika kako bih se više posvetio vjerskim aktivnostima. Danas u programu sedmičnih aktivnosti vodim program vjerske pouke za oko 75 bošnjačke djece, predvodim učenje Kur'ana za oko 25 odraslih osoba i podučavam arapskom pismu oko 25 djece. Naravno, u svemu tome nisam sam.

Ostao sam u čvrstoj vezi sa Gazijama u BiH jer to je ljubav zasnovana na vjeri koja se ne raskida. Često dolazim u BiH i obavezno posjetim moje Gazije. Kada ih više nikad ne bi sreo u životu u mom srcu žive kao da smo svaki dan zajedno. Allah mi je svjedok da je to hak. Dolaskom u USA pokušao sam pronaći sve Gazije koje su na području Amerike, organizovao ih i mjesečno smo pomagali Gazije u BiH u skladu s našim mogućnostima.

Prosvjetitelj i moje novo udruženje ABNH imaju izuzetno dobru saradnju.

U ramazanu 2013. godine specijalno sam obradovan kada mi je trener prof. hadžija Mehdin Jakubović izrazio želju da posjeti, mene i sve Gazije u USA. Osjetio sam drhtaj, isti onaj koji sam osjetio 1993. kada nas je posjetio na prvom treningu. Bilo mi je zadovoljstvo organizovati njegov dolazak i obilazak džemata po istočnom dijelu Amerike.

Za organizaciju i funkcionisanje svih tih džemata su zaslužni članovi nekadašnjih Gazija, a danas članova Prosvjetitelja.

Ovo je u najkraćim crtama opisano 172 800 sati djelovanja u Prosvjetitelju.

Hvala Allahu, dž.š., koji je osnivaču Prosvjetitelja Mehdinu Jakuboviću podario moć osvajanja srca.

Allahu, Tebi hvala koji si mi omogućio da kroz Prosvjetitelj spoznam ko sam, šta sam i šta mi je činiti. Na Tvom putu, a kroz Prosvjetitelj koračam oko 240 mjeseci ili 172 800 sati.

Molimo te, Gospodaru da na Tvom putu zakoračimo i naš zadnji korak, a samo Ti znaš kada i gdje će to biti i da nam zadnje riječi budu “nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov rob i Allahov Poslanik”.

Molimo te, Gospodaru da za svako djelo koje uradimo i naš univerzalni učitelj ima hajr.

Nefail Aljić

U subotu 18. aprila ove godine u Behram-begovoj medresi u Tuzli, a u organizaciji Udruženja „Prosvjetitelj“ i Behram-begove medrese održane su dvije veoma značajne manifestacije, jednodnevni seminar za žene i Prosvjetiteljijada 2015. Bio je to dan kada se u medresi sakupilo preko 220 sestara muslimanki i djece iz svih dijelova BiH.

Jednodnevni seminar za žene nosio je naziv „Uloga Bošnjakinje muslimanke u savremenom društvu“, a već tradicionalna Prosvjetiteljijada se ove godine odvijala pod motom: Dokažite da ste naša budućnost.

Treba nam kvalitetan kućni, porodični odgoj

Zajednički dio manifestacije počeo je u 9:30 u džamiji Medrese. Na samom početku prisutnima se obratio dr. Mensur Husić, pomoćnik direktora u Behram-begovoj medresi. Selameći prisutne i prenoseći selame direktora Medrese Ahmeda Hatunića Husić je izrazio zadovoljstvo zbog organizacije tako dvije važne manifestacije. Ove dvije aktivnosti, kazao je Husić, su jako važne za bosanskohercegovačko društvo, a posebno za Bošnjake koji su danas predmet brojnih utjecaja, prvenstveno koji dolaze sa Zapada a koje donose globalizirajući procesi.

„Porodica ili majka kao stub porodice je temelj našeg društva. Majka je ona koja čini pola svjetske populacije, a drugu polovinu odgaja, i zato je njena uloga iznimno važna i ove teme koje su postavljene, o kojima će se danas govoriti one su najaktuelnije teme u našem društvu. Zašto to govorim? Govorim iz jednog razloga što se ovim procesima u kojima se nalazimo jedino možemo oduprijeti ukoliko budemo imali i ukoliko budemo postavili kvalitetni kućni, porodični odgoj, jer je on brana od svih nasrtaja, a to ćemo postići ako budemo imali obrazovanu Bošnjakinju koja će podizati nove generacije“, istakao je dr. Husić.

Tijesna saradnja Behram-begove medrese i „Prosvjetitelja“

Nakon dr. Husića prisutnima se obratio Nisvet Mujanović, predsjednik Udruženja „Prosvjetitelj“. On je istakao da saradnja Behram-begove medrese i Udruženja „Prosvjetitelj“ datira od davne 1996. godine te da nijedna institucija u BiH „Prosvjetitelju“ nije pružila topliju ruku prijateljstva i više razumijevanja nego Behram-begova medresa u Tuzli. Nijednu aktivnost, prijedlog ili molbu ova institucija nije odbila ako je došla od Udruženja „Prosvjetitelj“.

„Želim još da vam kažem da Udruženje „Prosvjetitelj“ ima samo tri počasna člana. Dovoljno je reći da je prvi počasni član aktuelni reis-ul-ulema Husein ef. Kavazović, aktuelni muftija tuzlanski Vahid ef. Fazlović i upravnik Behram-begove medrese Mehmedalija Čandić. Mislim da ta činjenica dovoljno govori o velikoj saradnji Udruženja „Prosvjetitelj“ i Behram-begove medrese. Naravno, mi smo na tome zahvalni“, kazao je Mujanović.

Nakon obraćanja prisutni su imali priliku da pogledaju promotivni film o Behram-begovoj medresi, a nakon toga dokumentarni film o Udruženju „Prosvjetitelj“. Zatim je predsjednik „Prosvjetitelja“ Nisvet Mujanović uručio zahvalnicu Behram-begovoj medresi, koju je primio dr. Mensur Husić.

Kviz, predavanja i natjecanje u sportu

Time je završen prvi, zajednički dio. Nakon toga zasebno je nastavljena „Prosvjetiteljijada“, te seminar za žene „Uloga Bošnjakinje u savremenom društvu“.

Sadržaj za djecu je bio vrlo raznovrstan. Prvo je održan kviz na kojem su učestvovali svi prisutni i u kojem su pokazali svoje znanje iz vjere, historije BiH, naše književnosti i kulture. Prvo mjesto u kvizu znanja osvojio je Hanan Bilčević iz Zenica, drugoAbdurahman Siočić iz Živinica te treće mjesto Hamzudin Jakubović, takođe iz Živinica.

Nakon testiranja i kviza za djecu su održana dva predavanja. Prvo „Ko su bili Mladi muslimani“ održao je Anes Džunuzović iz Udruženja „Mladi muslimani“. Drugo predavanje „Maloljetni pripadnici Armije BiH: Oni su kao djeca olovku zamijenili puškom“ održao je Ibrahim Jahić Čiko, dobitnik najvećeg ratnog priznanja Zlatni ljiljan. Nakon ručka i podne-namaza nastavljeno je takmičenje u fudbalu i stolnom tenisu. Treba napomenuti da su pobjednici u fudbalu, stolnom tenisu, znanju dobili vrijedne nagrade, ali da su i svi ostali dobili zahvalnice za učešće na Prosvjetiteljijadi 2015.

Tri teme sa istaknutim Bošnjakinjama

U isto vrijeme dok se odvijala Prosvjetiteljijada tekao je i seminar za žene „Uloga Bošnjakinje muslimanke u savremenom društvu“. Predavačice su bile istaknute Bošnjakinje. Na temu „Žena kao stub porodice i društva“ govorila je Emina Hatunić, profesorica u Behram-begovoj medresi. „Uloga Bošnjakinje u očuvanju svoje vjere“, bila je druga tema seminara, a predavačica je bila Ammara Šabić-Langić, dok je na temu „Odgajajmo hanume, muslimanke, Bošnjakinje“ govorila Meliha Terzić, nekadašnja profesorica u Behram-begovoj medresi, a sada glavna i odgovorna urednica časopisa za ženu i porodicu Bosanska Sumejja. Udruženje „Prosvjetitelj“ je, pored zahvalnica za sve učesnice seminara za najsretnije obezbjedio i vrijedne nagrade.

Impresije učesnica

Učesnice su bile i više nego zadovoljne. „Udruženje „Prosvjetitielj“ još jednom je pokazalo da misli na sve članove bošnjačkog društva. Seminaru je prisustvovalo 120 žena raznovrsnih profesija, zanimanja i uzrasta, majki, sestara, djevojaka. Skup Bošnjakinja na jednom mjestu. U razgovoru sa učesnicama seminara očitovalo se ushićenje jednim ovakvim projektom osvješćenja Bošnjakinje o važnosti njene uloge u društvu. Ponijeli smo lijepe utiske i zalihe pozitivne energije“, kazala je Ahmedina Purković, jedna od učesnica seminara.

Alem Dedić