U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Neizmjerno se zahvaljujem Gospodaru svjetova, Uzvišenom, Onom koji sve zna, vidi, čuje, Njemu koji život i uputu daje. Neka je salavat i selam posljednjem Allahovom poslaniku Muhammedu, a.s., njegovoj porodici, ashabima i svima onima koji slijede din.

Kao momak od 19 godina u ratom zahvaćenoj Bosni nisam imao velike mogućnosti, ali kao i svi drugi omladinci imao sam velike želje. Bio sam željan igre, provoda, zabave, bio sam željan bijelog i slanog somuna, slane čorbe, mojim maštanjima nije bilo kraja. Strastveno sam čitao crtane romane i moji glavni junaci i uzori su bili Zagor, Miki, Mark, Blek Stena i drugi. Ni na kraj pameti mi nisu bili heroji islama: Allahova sablja Halid ibn Velid i njemu slični časni ashabi, a ni bošnjački velikani poput Husein kapetana Gradaščevića.

Čitajući crtane romane, adrenalin za borilačkim vještinama mi je neprestano rastao, sjećam se, kao dječak sam pravio tegove od betona i nepravilno se pokušavao domoći fizičke snage.

U Srebrenici 1993. godine u podrumu jedne zgrade nalazila se teretana i ja sam došao da dižem tegove, u tom mračnom podrumu prišao mi je Mehdin Jakubović, meni do tad nepoznat lik. Pitao me ko sam i kako se zovem. Na moj kratak odgovor kratko je uzvratio “Dobar si ti momak”.

Nakon nekoliko dana ili sedmica moj školski drug, Ikan Nukić (šehid) je želio razgovarati sa mnom, sreli smo se istog dana, ponudio mi je da treniram univerzalne borilačke vještine, bio sam iznenađen, a ujedno i presretan, uvijek sam to želio. Ali ja nemam novca čime bi to platio, on me s osmijehom pogledao i rekao: “Nikad ništa ne moraš platiti, ali kod nas postoji kodeks ponašanja koji se mora poštovati da bi ušao u tajni krug karatista”. U sebi sam mislio “u redu, ja se svakako dobro ponašam”. Upitah: “Kakav kodeks?” Kratko mi je odgovorio, moraš biti iskren vjernik. Pomislih “Kud će bolji od mene”. “Moraš klanjati pet vakti namaza, džumu namaz, moraš postiti mjesec Ramazan, ne smiješ pušiti niti piti alkohol, ne smiješ nikad prvi izazvati tuču, moraš biti primjer Gazije današnjeg Prosvjetitelja.” Kroz glavu mi kao munja sijevnu misao kako me moja majka, rahmet joj duši tjerala u mekteb i svaku noć da klanjam akšam-namaz i kako sam sve to iz straha od batina radio, bez imalo ljubavi i želje za tim. Kada sam odrastao više me nisu mogli ni natjerati. Sada mi školski jaran nudi ono što izrazito volim i ono do čega mi nije stalo. Nekoliko godina kasnije shvatam trenerovu (Mehdinovu J.) psihologiju ove ponude. Prihvatio sam u paketu sve uslove samo da bih trenirao borilačke vještine. Nakon prihvatanja Ikan (rahmet mu duši) mi je objasnio kako je u njegovoj grupi bilo 15 momaka i da su oni tajno trenirali kao i duhovno odgajani i da je uspjelo samo 7 momaka, ostali nisu mogli izdržati ili su prekršili kodeks. “Svaki od nas 7 momaka je zadužen da pronađe po 3 nova potencijalna člana koji će i dalje biti tajno trenirani sve do susreta sa tajanstvenim trenerom Mehdinom”. Ikan je nas trojicu trenirao nekoliko mjeseci, pridržavao sam se svih pravila koje je kodeks nalagao, nisam pio, pušio, klanjao sam svaki vakat ali sve sam to radio zbog karatea jer sam volio borilačke vještine.

Kada je Mehdin prvi put trebao obići i provjeriti naš rad ja sam drhtao kao prut, ne mogu objasniti zašto. Mislim da je to on primjetio, pogladio me po glavi i rekao “Dobar si ti momak”.

Nakon postizanja određenog nivoa znanja svi smo postali jedna grupa (starija grupa) koju je Mehdin trenirao a mi smo bili zaduženi da pronalazimo nove kandidate i tako je broj Gazija rastao i sve je ovo postala javna tajna.

Srebrenica 1994. godine, demilitarizovani grad, prepun stanovnika, svaku noć i svaki dan omladina je šetala, išla gore-dole, provodila vrijeme bez ikakvog cilja. U tom metežu i tako bezizlaznoj situaciji Mehdin Jakubović nas je pripremao za nešto što ni sami nismo bili svjesni. Pripremao nas je fizički, duhovno i psihološki kako bi bili spremni za svaku situaciju. Govorio nam je da moramo biti spremni, ne znamo šta nas sutra čeka. Svakodnevno smo trenirali, često je to bilo i po 7 sati dnevno, imali smo duhovna predavanja, učili Kur'an, čitali hadise Allahovog poslanika Muhammeda, a.s. Zbog svakodnevnih duhovnih predavanja vrlo brzo sam shvatio da više ne klanjam zbog karatea nego da treniram, radim, klanjam sve zbog Allaha Uzvišenog. Testirani smo na razne načine. Sjećam se jedne prilike Mehdin mi reče: “Otići ćeš na mezarje gdje je ukopan komandant Akif Ustić, na svakom mezaru ćeš proučiti Fatihu, u Bijeloj džamiji ćeš klanjati 2 rekata nafile i doći na sastanak. Nisam nimalo oklijevao da to uradim. Učio sam Fatihu nad stotine starih i jedva prepoznatljivih mezarova i molio Allaha, dž.š., da im oprosti grijehe i ukabuli moje učenje. Svi smo bili testirani na razne načine. Mogli su uspjeti samo iskreni i uporni. Za kratko vrijeme broj Gazija je porastao, džamije su bile pune. Jedni su trenirali, jedni učili sufaru, Kur'an, drugi slušali predavanja i tako svaki dan do pada Srebrenice. Dok se moja generacija provodila i ispunjavala želje ja sam život shvatio ozbiljno i s Gazijama čeličio svoje tijelo, jačao duh i postajao koristan član zajednice.

Bili smo kao braća i svaki Gazija se po svom ponašanju prepoznavao. Nakon pada Srebrenice značajan dio Gazija se uključio u četu mudžahida i dao veliki doprinos u proboju na slobodnu teritoriju. Mehdin nas je pripremao na ovaj put kao da je znao šta će se desiti. Na ovom putu spasa nikada nisam osjetio fizičku, duhovnu niti psihičku krizu. Zahvaljujući znanju i napornom radu našeg trenera bio sam potpuno spreman za sve izazove.

Na ovom putu spasa nisam imao strah, nisam žalio ni život dati. Prema mojoj analizi nisam trebao preživjeti, ali Allah o tome odlučuje. Mnoga moja braća Gazije nisu dočekali ovodunjalučku slobodu, ali oni su šehidi, jer su sa šehadetom preselili. Molim Allaha, dž.š., da im podari stepen šehadeta.

Prelaskom na slobodnu teritoriju nastanjujem se u Lukavcu, srpsko selo Sižje gdje se naselilo blizu 3000 Podrinjaca protjeranih iz Srebrenice.

Nije nam trebalo mnogo vremena da, kao Gazije nastavimo djelovati. Trener mi je dao veliko povjerenje, pomagao sam mu pri treninzima u tuzlanskoj medresi.

Sve preživjele i u borilačkim vještinama osposobljene Gazije su dobile zadatak da u mjestu gdje su se naselili s omladinom organizuju borilačke vještine u skladu sa principima i kodeksom ponašanja Gazija.

Ja i moj veliki prijatelj M.S. pokrećemo borilačke vještine u Sižju, Lukavcu, Dobošnici i Doboj Istoku.

Kodeks Gazija je bio neupitan, omladina se počela okupljati, aktivnosti su zaživjele, Mehdin je nadgledao i kontrolisao naš rad. 1997. godine organizovali smo teferič Gazija u Sižju, gdje su se u raznim disciplinama takmičile Gazije. Prelijepo je bilo vidjeti bajraktare Gazija iz svih krajeva Tuzlanskog kantona. Od Doma kulture u Sižju napravljena je džamija, Allahovom voljom puna omladine članova Prosvjetitelja.

Od 1996. do 2002. godine svake srijede smo planski organizovali sijela posebno za djevojke, a posebno za momke, a svake subote organizovali smo druženje u džamiji uz razne programe, predavanja, takmičenja, učenje Kur'ana, ilahija i sl. Uz striktno pridržavanje kodeksa odlučili smo trenirati i djevojke i Allah je na to spustio svoju milost, za samo jedan dan 10 djevojaka je stavilo hidžab. Mnogi od ovih omladinaca danas žive islamske živote. Svake subote i nedjelje odlazio sam u Lukavac, održavao trening predavanja, učenje sufare i sl., nakon toga putovao u Doboj Istok, Sižje ili Dobošnicu. Svaki naš trening bi počinjao učenjem odlomka iz Kur'ana i isto tako završavao.

U tom periodu majstoriram za crni pojas u kareteu, ostvarujem svoj cilj. Nakon toga borilačke vještine mi postaju samo sredstvo za pozivanje pravom putu. Trener mi je povjerio veliki zadatak tako da sam s njim trenirao najspecijalnije jedinice Armije BiH.

1999. godine Allah mi je podario sklapanje braka s jednom prelijepom Allahovom robinjom.

2000. godine Allah nam na čuvanje daje prelijepu kćerku.

2002. godine putem Allahove odredbe s porodicom odlazim u USA.

Teška je to odluka i doživljaj, teži nego put smrti Srebrenica-Tuzla.

Od Sižja do hrvatske granice iz očiju mi je lila rijeka suza, srce mi je htjelo iskočiti, ne znam kako sam to izdržao. Ostavljam oca, trenera, familiju, domovinu i sve moje Gazije, nosim ih u srcu, u tom srcu koje hoće da pukne od boli.

U julu 2002. godine nastanjujem se u Manchesteru, država New Hampshire, USA. Tu su mi bili amidža i tetka sa svojim porodicama.

Amidža mi je pokazao gdje mogu klanjati džumu-namaz. Nakon klanjanja prve džume prišla su mi dva momka, poselamiše se i zagrliše me onako bratski, kažu mi “gdje si, treneru”, ali ja ih ne znam. Kažu mi “pa kako nas ne znaš kada si nas trenirao u Lukavcu”. To su sada bili odrasli momci koje nisam mogao prepoznati. Zahvalio sam Allahu, dž.š., koji mi je čak i u Americi pokazao djelo moga rada, rada Gazija.

Za organizovanje života u nepoznatoj sredini bilo mi je potrebno 7 mjeseci i onda sam osjetio neku prazninu, nisam se mogao gledati besposlen i nekoristan vjeri i Bošnjacima koji u tom periodu nisu imali ništa organizovano. Pozvao sam jednog efendiju i par momaka koji su mogli pomoći. Ponudio sam im da pokrenemo vjersku pouku za bošnjačku djecu. Poznavao sam mentalitet našeg čovjeka i izričito tražio da se vjerska pouka izvodi po hanefijskom mezhebu i bošnjačkoj tradiciji. To smo radili u arapskom džematu. Pojavilo se oko 80 djece. Stekli smo povjerenje roditelja. Kroz djecu smo djelovali na cijele familije.

Inicirao sam da se na temeljima vjeronauke osnuje bošnjačko udruženje koje registrujemo 2009. godine. Na čelu tog udruženja ABNH bio sam do 2012. godine. To udruženje zastupa interese Bošnjaka u USA u vjerskom, kulturnom i nacionalnom smislu i baš kao Prosvjetitelj organizovano je u sektore djelovanja. Sektor za religiju, sektor za kulturu i sport, naciju i sektor za finansije. U 2012. godini sam tražio da me zamjene na poziciji predsjednika kako bih se više posvetio vjerskim aktivnostima. Danas u programu sedmičnih aktivnosti vodim program vjerske pouke za oko 75 bošnjačke djece, predvodim učenje Kur'ana za oko 25 odraslih osoba i podučavam arapskom pismu oko 25 djece. Naravno, u svemu tome nisam sam.

Ostao sam u čvrstoj vezi sa Gazijama u BiH jer to je ljubav zasnovana na vjeri koja se ne raskida. Često dolazim u BiH i obavezno posjetim moje Gazije. Kada ih više nikad ne bi sreo u životu u mom srcu žive kao da smo svaki dan zajedno. Allah mi je svjedok da je to hak. Dolaskom u USA pokušao sam pronaći sve Gazije koje su na području Amerike, organizovao ih i mjesečno smo pomagali Gazije u BiH u skladu s našim mogućnostima.

Prosvjetitelj i moje novo udruženje ABNH imaju izuzetno dobru saradnju.

U ramazanu 2013. godine specijalno sam obradovan kada mi je trener prof. hadžija Mehdin Jakubović izrazio želju da posjeti, mene i sve Gazije u USA. Osjetio sam drhtaj, isti onaj koji sam osjetio 1993. kada nas je posjetio na prvom treningu. Bilo mi je zadovoljstvo organizovati njegov dolazak i obilazak džemata po istočnom dijelu Amerike.

Za organizaciju i funkcionisanje svih tih džemata su zaslužni članovi nekadašnjih Gazija, a danas članova Prosvjetitelja.

Ovo je u najkraćim crtama opisano 172 800 sati djelovanja u Prosvjetitelju.

Hvala Allahu, dž.š., koji je osnivaču Prosvjetitelja Mehdinu Jakuboviću podario moć osvajanja srca.

Allahu, Tebi hvala koji si mi omogućio da kroz Prosvjetitelj spoznam ko sam, šta sam i šta mi je činiti. Na Tvom putu, a kroz Prosvjetitelj koračam oko 240 mjeseci ili 172 800 sati.

Molimo te, Gospodaru da na Tvom putu zakoračimo i naš zadnji korak, a samo Ti znaš kada i gdje će to biti i da nam zadnje riječi budu “nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov rob i Allahov Poslanik”.

Molimo te, Gospodaru da za svako djelo koje uradimo i naš univerzalni učitelj ima hajr.

Nefail Aljić