“Sanjam ih. Zovem ih. Tražim ih. Ako su mi došli na san ja kažem ljubi vas majka,  je li ja ovo sanjam ili ste se stvarno vratilii. Oni mi kažu došli smo majko, ne sanjaš. A onda se probudim i opet nema nikoga”.

Ovako je tekao život naše majke Hatidže. U istom razgovoru za jedne bosanskohercegovačke novine kazala je kako majkama koje su izgubile djecu život dođe kao kazna. U brutalnoj agresiji na našu zemlju pored dvojice sinova Azmira i Almira ubijen joj je i muž Abdulah, ali i desetine drugih muških članova familije. 

Dostojanstveno je živjela, nije dozvolila da mržnja uđe u njeno čisto srce, borila se za istinu i pravda, bila je onakva kakvi svi mi treba da budemo.

Članovi Udruženja “Prosvjetitelj” Hatidžu su smatrali svojom majkom, voljeli je, poštovali i uvijek joj iskazivali dužno poštovanje. “Majke Srebrenice” i “Prosvjetitelj” dijele dobro i loše, kazala je 2016. godine na svečanoj skupšini Udruženja kada joj je i dodjeljena zlatna plaketa “Zlatni grb Udruženja” za njenu borbu za istinu.

Trudila se da uradi što više dobrih djela. U Africi je finansirala izgradnju tri bunara koje je posvetila svojoj Srebrenici i svojim najmilijim. 2012. godine finansirala je prvi bunar kojem je dala naziv Srebrenica, a 2014. i 2017. godine bunare je nazvala po svojim sinovima i mužu. 

Teško je opisati prazninu i bol u grudima koja je nastala preseljenjem majke Hatidže. Udruženje “Prosvjetitelj” i svi članovi ostali su bez istinskog prijatelja, majčinske ljubavi koju je tako nesebično davala svima.

„Umrla je naša Hatidža. Sa sobom je ponijela tugu i gorčinu ovog svijeta, što joj neljudi i zvijeri prirediše. Nadat se je da će svoju patnju na ovom svijetu, na Ahiretu zamijeniti srećom, a njeni dželati primjerenom kaznom. Neka joj se dragi Bog smiluje i uvede je s njenim najmilijim u Dženet. Rahmetullahi alejha rahmeten wasiah“.

Neka se Allah smiluje dobroj duši Hatidžinoj i sastavi je u Džennetu sa Azmirom, Almirom i Abdulahom.