Za vrijeme ramazanskog Bajrama u Podrinju je implementirana podijela bajramskih paketića  za najmlađe Podrinjce. Paketiće je podijelilo udruženje "Prosvjetitelj", a sredstva za nabavku vrijednih hedija najmlađim obezbijedile su organizacije "Muslim youth" i "Muslim Aid."

Hedije za najmlađe Podrinjce uručene su na punktovima edukativnih radionica udruženja "Prosvjetitelj" na područjima općina Bratunac, Zvornik i Srebrenica i stipendiste organizacije "Muslim Aid" iz cijelog Podrinja.

Mališani su izrazili svoju zahvlanost za dobijenu hediju i poželjeli svima da u zdravlju i okruženju svojih najbližih dočekaju još mnogo narednih Bajrama.

Ovo hajr dijelo iz godine u godinu za Bajram polahko postaje tradicija i pokrenulo je još mnoge inicijative da se u velikom broju mjesta organizuje kupovina jednakih hedija za svu muslimansku djecu. Svi proizvodi u paketićima su domaći, proizvedeni u BiH.

Nadajmo se da će svi učesnici ovoh hajr dijela biti nagrađeni od Svevišnjeg jer sjetimo se da

Enes, r.a., prenosi da se Resulullah, s.a.v.s., kada god bi prošao pored djece, njima nasmiješio i selam im nazvao. (Muttefekun alejh)

U njegove trajnoodgajajuće riječi spadaju i ove: «Nije naš onaj koji nije samilostan prema mlađim i ne poštuje pravo starijih među nama.» (prenose ga Ahmed i Hakim)

Poslanik je, kao vrsni odgajatelj, oblikujući duše drugih, uvijek pokušavao da u njima otvori izvore samilosti i aktivira potencijal ljubavi i nježnosti kao najspecifičnijih ljudskih karakteristika.

Jednog dana mu je došao neki beduin i rekao: «Zar vi ljubite svoju djecu? Mi svoju ne ljubimo!» Vjerovjesnik, s.a.v.s., je kazao: «Šta ti ja mogu kada ti je Allah odstranio samilost iz tvog srca!» (prenose ga Buharija i Muslim)

Kada zna za ovako uzvišena životna uputstva Poslanikova istinski musliman nije u stanju biti namršten prema svojoj djeci, biti krut u ophođenju s njima, biti grub kada im se obraća čak i onda kada je po svojoj prirodi krut i grub. Ova vjera svojim svijetlim uputama srca čini mehkim, u njima pronalazi i aktivira vrela nježnosti, te razvija toplinu ljubavi, jer - djeca su dio našeg srca koji trčkara po zemlji. Pjesnik kaže:

Ova naša djeca među nama, srca su naša što zemljom hode,
Kad neko od njih život povrijedi, od bola naše oko zasuzi.

Roditelj je rijeka nježnosti što prema djeci teče. On je blagi talas brige, pažnje, požrtvovanosti i sigurnosti koji ih trajno zapljuskuje. (http://www.dzemat-oberhausen.de)

www.arhiva.bhprosvjetitelj.ba

             Juče je u Srebrenici svečano položen kamen temeljac za izgradnju Bošnjačkog kulturnog centra Srebrenica. Kamen temeljac položili su  muftija sandžački Muamer ef. Zukorlić koji je ujedno i predsjednik skupštine Svjetskog bošnjačkog kongresa, dr.Musafa Cerić, predsjednik SBK-a, Hako Duljević predsjednik bošnjačke nacionalne fondacije i dr. Sead Seljubac kao izaslanik muftije tuzlanskog.

              Nakon završetka svečanosti polaganja kamena temeljca, svi navedeni su posjetili udruženje "Prosvjetitelj" u njegovim prostorijama u Srebrenici. Gostima je predstavljen rad "Prosvjetitelja" u prethodnih dvadeset  godina te omogućeno gledanje video prezentacije o dosadašnjem radu ovog udruženja. Gostima je poslije završetka prezentacije svečano uručeno priznanje udruženja "Prosvjetitelj" u vidu Zlatne plakete za doprinos i promociju Bošnjaka muslimana u BiH i svijetu. Priznanja su dobili dr. Mustafa cerić, Muamer ef. Zukorlić, Hako Duljević i dr. Sead Seljubac.

            Poslije ugodnog druženja u prostorijama  "Prosvjetitelja" pristupilo se velikom zajedničkom iftaru koji je organizovan od strane Medžlisa IZ Srebrenica. Iftar je održan ispred islamskog kulturnog centra Srebrenica za oko 150 vjernika postača.

            Ovakvi događaji su slijeđenje obaveza muslimana. Bez zajedništva, međusobne saradnje i brige o zajednici nema uspjeha. Brojni su hadisi kojma nas Muhammed a.s. usmjerava da budemo podrška jedni drugima. Alejhisselam kaže:  „Vjernik je za vjernika kao dijelovi zgrade koji podupiru i drže jedan drugog. Ili: Musliman je muslimanu brat, neće mu nepravdu učiniti niti će ga na cjedilu ostaviti. Onome ko bude pomogao svome bratu da savlada nevolje i podmiri svoje potrebe, Allah će ispuniti želje i otkloniti mu njegove nevolje. Onome ko bude olakšao muslimanu kakvu tegobu, Allah će olakšati njegove tegobe na Sudnjem danu.“

arhiva.bhprosvjetitelj.ba

 Juče smo na našoj stranici objavili tekst preuzet sa portala diwan-magazine.com, isti tekst je proširen fotografijama i tekstom iz životnog puta Mehdina Jakubovića koji se nalazi u dnevniku koji je vodio. Donosimo Vam nastavak priče o životnom putu Srebrenog štita, podrinjskog gazije, a tekst se nastavlja dalje od događaja u mjestu Buljim poslije pada ne/žaštićene UN enklave Srebrenica 11. jula 1995.g.

BULJIM

                 Mjesto zvano Buljim po početku granatiranja i paljbe sa četničke strane počele su padati prve žrtve. Dobijam informaciju da je poginuo jedan moj učenik od 13 godina na navedenoj livadi. Srce se zgrčilo, sledilo. Bez teksta sam. Samo prije nekoliko sedmica sam njemu i ostalima držao lekcije iz borilačkih vještina, islama, civilne zaštite u takozvanoj (ne)zaštićenoj zoni UN-a. Inna lillahi ve inna ilejhi rađiun. Čista duša i neuprljana, akoBogda, vraća se svome Gospodaru, pomislio sam. U nastavku granatiranja pada granata neposredno od nas. Od silne eksplozije rasprštilo se kamenje. Pogodio me kamen u glavu, potiljak, preko savijenog vojnog kačketa. Pao sam na zemlju kao pokošen, misleći da je geler. Pipam po potiljku, nema krvi, ali postoji jedna velika rupa na kapi koju još čuvam kao uspomenu na taj događaj. Kada je sudbina čovjeku da još živi, kroz iglene uši se provlači. Kako se kaže u predajama „Kada bi snopovi strela (čitaj metaka, gelera) letilo prema tebi neće te usmrtiti ako ti nije suđeno.“

PRELAZAK JADRA

Sljedeća pepreka bila je preći putnu komunikaciju na potezu Kasaba - K.polje i rijeku Jadar. Nakon što smo uspješno prešli asfalt ispod Mravinjaca, mjesto gdje je druga destinacija konačenja na Maršu mira, morali smo preći nabujali Jadar. Vrlo jaka i žestoka fizička prepreka koju smo uz Allahovu pomoć prebrodili i zaputili se ka Udrču, najvećoj planini na tom prostoru.

UDRČ

Djelimično ulaskom na Udrč prvi dio teškog puta je okončan. To i nije bilo teško prvoj grupi koja je naoružana, jer se teško ko mogao suprotstaviti takvoj jednoj grupi boraca, sastavljenoj od diverzantskih jedinica iz svih podrinjskih brigada. Problem je rasuta kolona od Buljima do Udrča.


DEBELA BUKVA

Iza nas je ostalo na hiljade naših saboraca i civila. Još uvijek nerazjašnjen slučaj takozvane „Debele bukve“ , eksplozije koja se dogodila kod nje, i najveće rasulo kompaktne grupe koja je krenula iz Srebrenice. Boraca i civila sada je bilo na sve strane, 30 kvadratnih kilometara rasutih po manjim i većim grupama. A žrtava je do sada već bilo i previše.


PRVA ČETNIČKA ZASJEDA NA SNAGOVU

Sljedeća najjača zasjeda je bila na Snagovu, mjesto Marčići iznad Zvornika. Zasjeda koju smo uspješno neutralizovali i zarobili vođu te grupe, komandira.


KRIŽEVAČKE NJIVE I KERAMET U OBLIKU LEDA

Križevačke njive, mjesto iznad Zvornika, gdje se slobodno može reći da je bila izravno Allahova intervencija. Naime, najedanput je počeo da pada led pračen gustom maglom i kišom, i to samo na nekoliko kvadratih kilometara taman gdje su se nalazili tenkovi iznad Baljkovice i gdje se pokušavalo priči, ali nije moglo. Allahovim davanjem leda i takvih meteo uslova je pogodovalo da se neutrališu tenkovi i stvori uvertira ili preduslovi da se krene u odlučujuću bitku, proboj ka Nezuku, koji je bio pod kontrolom Armije BiH. Led i kiša su dobrodošli i za osvježenje, jer su ljudi od nespavanja i izmrcvaljenosti ostajali na mnogim mjestima bez mogućnosti da ih se probudi. Ali ovaj led i hladna kiša i takvi meteo uslovi nisu dozvolili da više bilo ko zaspi. Maksimalno razbuđivanje pred konačnu bitku na Baljkovici. Takvi meteo uslvovi su ovlažili list pa se nečujno moglo vrlo blizu doći neprijatelju.

PROBOJ NA BALJKOVICI

Baljkovica, posljednje uporište četničko. Gotovo neizlazna situacija. Tako blizu, a tako daleko od spasa. Blizu geografski, kilometar i manje od naše teritorije, a daleko u taktičkom smislu mogućnosti spram odnosa snaga i onoga šta mi imamo na raspolaganju, a šta četnici. Spas, je li to samo spas ako preživim i pređem u slobodnu zonu pod kontrolom Armije BiH? Pitao sam sebe, obzirom da oko mene od granata su ljudi ginuli od gelera, smrt na svakom pedlu zemlje na kojoj smo stajali. A šta je sa spasom duše, u dijelićima sekundi mi se vrtilo po glavi. Fizički sam još čitav i zaštićen u moru gelera i puščanih zrna. Moj um i moje mentalno stanje mora ostati netaknuto, čvrstina volje da se izvrši proboj i spoji sa našim narodom, čvrstina volje da psihički ne posustanem u datom trenutku, u smislu da budem priseban, ko sam, šta sam, i da je sve u Allahovim rukama, treba da se priklonim Njegovoj volji i da bez sumnje, ako to On bude odredio, odem na onaj svijet, a ako pak ostanem opet Njegovom voljom, živ da budem i ostanem psihofizički zdrav. Neizvjesnost i skoro nekakva mogućnost da se probiju trostruke četničke linije. Nadomak nas, sasvim blizu naša braća iz Nezuka pokušavaju probiti liniju sa suprotne strane. Žestok okršaj. Na desetine puta sam izgovorio šehadet, očekujući svakog trenutka smrt. Zamislite u ovom trenutku, kada svakog trena očekujete smrt, skoro bezizlazna situacija, ovodunjalučki džehennem, a onda Allah da da samo nakon par mjeseci nakon proboja budem u najsigurnijem gradu Mekki, odlaskom na hadž kao borac Armije BiH. Na hadž sam, kao borac, otišao odmah po potpisivanju Dejtonskog sporazuma. Za mene je proboj iz Srebrenice, a i odlazak na hadž, bio veliki ispit u ovodunjalučkom smislu kao priprema za ono što će neminovno doći. Proboj iz Srebrenice nosio je za sobom neizvjesnost, strah, iščekivanje, nespavanje,borbu za golu egzistenciju. Sve ono što se dešavalo u šest dana mog proboja, u dužini 130 km, nemoguće je opisati, bili bi potrebni tomovi knjiga da se sa svakog aspekta to opiše.

Ali sve to što se meni i mojoj braći dešavalo u putu te raznovrsne kušnje, u obliku svakojakih nedaća je upravo ono, kako se kaže u islamskim predajama, da će ljudi na Sudnjem danu stotinama godina čekati u neizvjesnosti u velikim skupinama, kada niko ni na koga neće gledati, svako će se o sebi pozabaviti i gledati šta će sa njim biti. Allah je dao meni i mnogim drugima da tu sličnu situaciju preživimo još na ovom svijetu, koliko toliko sličnu. Drugi i najsličniji događaj na dunjaluku je obavljanje hadždža i obred kretanja sa Arefata na Muzdelifu, pa dalje do Džemreta. Isto tako, velike skupine ljudi sporo se kreću, sa svim psihofizičkim nedaćama, i to je dosta slično onome kako se opisuje Sudnji dan, zapravo to i jeste obred koji simbolično i predstvalja to, svi u ihramima, svi isti, hrlilomo nekamo u neizvjesnosti, strahu i isčekivanju kako će nam se presuduti. Ja sam slične situacije imao, doživio i preživio da to u realnosti osjetim, u ratnom okolnostima u proboju iz Srebrenice 1995.godine, i samo za nekoliko mjeseci da to simbolično osjetim kroz navedene obrede hadždža u najsigurnijem gradu kako ga Allah dž.š.opisuje u Kur'anu. Još se nismo probili. U tom momentu skoro bezizlazne sitacije, imao sam priliku sa jednog uzvišenja nakon što sam čuo zvuk spasa, pokliće naših boraca gdje su na jednom sasvim blizu dijelu linije od mene koordinirano probili četničku gvozdenu liniju, gledati kako borac iz Srebrenice i borac iz Nezuka sa suprotne strane trče jedan drugom u zagraljaj. Linija je probijena. Četnici su Allahovom odredbom i borbom pripadnika Armije BiH sa obje strane ustuknuli. Nastaje borba da se izvuku ranjeni i mrtvi. Pričao mi je kasnije brat, koji je u tom vaktu bio u Austriji još od prije agresije, samo su kaže čuli da je Srebrenica pala i onda nikakvih informacija o nama danima, samo se nagađalo gdje smo i šta smo. Kazao mi je da je u tim danima, jednu noć, sanjao mene u velikoj gomili naroda kako mu govorim da je sa mnom sve uredu i da ću se probiti i spasiti. Bio je to istiniti išaret mom bratu koji je u tom vaktu doživljavao istinski islamski preporod, pa i ne čudi nekliko istinitih snova koje mi je ispričao. Kada smo se prvi puta nakon 1991. godine vidjeli u Lukavcu po njegovom dolasku u Bosnu, zagrlio me i zaplakao. Kasnije mi je rekao da to nije samo emotivni plač zbog susreta, već zbog ispunjenja njegovih snova, da ćemo se opet živi sresti.

IZLAZAK NA SLOBODNU TERITORIJU NEZUK POD KONTROLOM A R BiH
Na slobodnoj teritoriji Nezuka dočekao nas je naš narod sa nevjericom šta se dešava, emocije su nadirale na sve strane. Na jednoj poljani bila je trpeza, skovani veliki, dugi inprovizovani stolovi napunjeni hranom u izobilju. Iz Srebrenice sam pošao u vojnoj uniformi i vojnim čizmama, a u Nezuk sam stigao nakon šest dana proboja bos, čizme se u putu poderale, sav poderan i rasčupan. Kada sam se kasnije u Živinicama pogledao u ogledalo nisam mogao vjerovati da sam to ja. Brada narasla preko mjere, rasčupana, oči upale, jagodice na licu izražene, za nepvjerovati kako sam izgledao. Ali ostao sam psihički i mentalno sabran, nisam klonuo duhom, držala me neka nadnaravna neobjašnjiva snaga. Sjećam se samo par dana nakon proboja sjedio sam na jednom sijelu sa jednom grupom domicijelnog stanovništva, i sa nekoliko osoba koje su sa mnom preživjele proboj. U toku sijela jedan mi prijatelj reče da mu nimalo nisam izgledao kao neko ko je prošao tu golgotu, nije se to na meni primijetilo, nisam bio psihički rastrešen, i na meni se nije primijetilo da je neko ko je samo par dana prije prošao sva ta iskušenja. Sjećam se isto da su nas nakon prelaska u Nezuk, nas jednu grupu sa nekim kamionom dovezli do Kalesije, u neko selo, i tu je nas nekoliko raspoređeno kod jednog hadžije koji je sam živio. Bio je veoma brižan prema nama. Bila je noć kada smo stigli u njegovu kuću.

BRATSKI DOČEK BOŠNJAKA OD STRANE BOŠNJAKA

Malo smo se odmorili i ustali u vrijeme sabaha da klanjamo. Kada je hadžija primjetio šta želimo, ozarena lica je tražio lavor i ibrik da uzmemo abdest. Dojmilo ga to i radost mu se vidjela na licu zbog toga, obzirom da u mojoj grupi koji smo zanočili kod njega prosječno smo bili stari 20 godina. Ja sam tada imao 25-tu godinu, ostali sa mnom su imali 20 i manje godina. Stigao sam u Živinice isti dan od našeg hadžije koji nas je ugostio tu noć u Kalesiji. Na trgu Živinica sreo sam neke komšije iz mog mjesta gdje sam živio prije agraesije, Suhe kod Bratunca. Iz daljine sam vidio da mi dolazi srednji brat koji je bio na ratištu u Kladnju. Stao sam za leđa jednom svom komšiji i brat je prišao grupi nevidjevši mene sakrivenog iza leđa komšije. Sav zabrinut komentarisao je situaciju, i to da o meni još ništa ne zna. Zadnji put smo se vidjeli 1992. godine u Kalesiji, kada sam ja krenuo pješke put Srebrenice sa jednom većom formacijom.

Iznenada sam se stvorio pred njim iza leđa komšije na pola metra od njega, bio je to za njega šok, veliko iznenađenje. Dalje pretpostavljate, izliv emocija. Zajedno smo se brat i ja uputili ka mjestu Kopjevići kod Živinica, gdje je bila moja mati. Susret sa njom je nemoguće opisati. Zagrljaj bez riječi koje ona, a niti ja, nismo mogli izustiti. Bilo je to tačno tri godine kako sam se rastao od nje, bez da joj kažem da idem daleko u neizvjesnost, 130 km prema svom zavičaju. Tada mi je brat sav veseo skratio bradu i kosu, nekim makazama, radoznalo pitajući šta je sve bilo u vremenu od tri godine u Srebrenici, od kada nismo bili zajedno. Pored toga veselja, da sam ja preživio proboj, osjetno se na nama primjećivala žal, tuga, svjesnost da na hiljade naše braće još nije prešlo taj daleki put, i mnogi nisu nikada prešli. Upravo tih dana kada smo o njima razmišljali mnogi su upravo tada bili streljani i pogubljavanji od zločinačke ruke širom mjesta na kojima sada stoji obilježje masovnih grobnica po Podrinju. Možemo samo zamišljati kako su završavali i kroz kakve su muke prolazili a i imamo njih nekoliko koji su preživjeli streljanje i svedočili su na prvi pogled nevjerovatnu priču.

DEŠAVANJA U TUZLI I SREBRENICI NAKON ŠEST DANA PROBOJA I DALJE

PROMIŠLJANJA O SREBRENICI I PROBOJU SA DISTANCE 18 GODINA

Polovina Gazija (njih oko 200) nikada nije ugledala svoje najmilije, ostali su da leže po vrletima bosanskih planina, zadovoljni onim što im je njihov Gospodar pripremio. Oni koji su, hvala dragom Bogu, kročili na slobodnu teritoriju vječno će čuvati uspomene na svoju braću i prijatelje koje je zbližila ideja Islama. Klub u kome su se stekla brojna poznanstva i prijateljstva koja će se pamtiti još vijekovima poslije nas.

SREBRENICA JE MOJE OSVJEŠĆENJE I MOJE PROSVJETLJENJE

Sudbina je da ja godinama prolazim utrtu stazu put Tuzla - Srebrenica. Da me podsjeća, da budem pripravan, da budem na nivou zadatka koji je pred Bošnjacima-muslimanima, da pamte i ne zaborave.
Prvi put hodio sam tom stazom u avgustu 1992. godine kada sam kao dobrovoljac, sa još 500 saboraca, krenuo od Tuzle prema Srebrenici, 130 km dug put. Drugi put sa istom tom stazom se probijao iz Srebreničkog obruča 1995 .godine. Zatim od 2008. godine, kao pripadnik Oružanih snaga BiH, sa vojskom pratim „Marš mira“ logistička i druga podrška. To činim već pet godina, a i ove godine  po šesti put. Podrška „Maršu mira“ traje četiri dana, od destinacije do destinacije. Od Nezuka do Srebrenice.

Sasvim dovoljno vremena da se vrate sva sjećanja. Prebiram i analiziram svaki detalj, svako mjesto, zašto i kako se to dešavalo. Kada sam 1992. godine krenuo iz Tuzle u Srebrenicu imao sam 21 godinu, tek odslužio bivšu JNA.

U proboju iz Srebrenice imao sam 25-tu godinu. Sada evo, kada trebam za par sedmica krenuti ponovo tom stazom, za neke stazom smrti, a za neke stazom spasa 1995. godine, sa vojskom kao podrška „Maršu mira“ imam 42 godine.

Sa akademskim zvanjem,profesor Odbrane i Sigurnosti. Analiziram agresiju na BiH i rat kao iskusan vojnik i starješina iz rata,sada školovani oficir,analiziram sve i razmišljam. Magistrant na fakultetu PN u Sarajevu,odsjek Politologija,smjer Europske integracije,one iste Europe koja nas ostavila na cjedilu i 92' i 95'.Tema: Muslimanski migraniti i njihovi problemi integracije u Europrostoru,slučaj Njemačka“ proučavam sada kako se odnosi prema nama i šta sada planira sa nama. Vjerski obrazovan, tri puta hadždž obavio, dosta zreliji i iskusniji, svjetovno i duhovno sa očuvanim zdravim razumom, izvojevane bitke još 1995. godine u proboju za tijelo, um i dušu, sa ove distance nakon 18 godina pokušavam se mentalno usresrediti i dokučiti, i iz svega od tih dešavanja izvuči pouku i poruku.

Sve to pretočiti kroz praktičan rad i djelovanje, pisanu riječ i video zapis za generacije koje dolaze, kako se nikada i nikome ne bi ponovilo isto. Zato kažem Srebrenica je moje osvješćenje i prosvjetljenje. Riječ Srebrenicu trebamo analizirati slovo po slovo kako to neki čine. Svakom pojedinom slovu dodati jednu osobinu koju mi Bošnjaci trebamo imati, da se ne bi ponovilo i da bismo opstali:

S kao Samosvjesnost i spremnost;
R kao Rad na nezaboravu;
E kao Edukacija – važno je biti na mjestima gdje se odlučuje, a to se može samo putem edukacije i obrazovanja. Naglašena potreba za obrazovanjem na svim poljima;
B kao Bosna – da nam vodilja bude patriotizam i ljubav prema domovini. Ta ljubav za nas treba da bude farz;
R kao Rad- raditi i samo raditi, truditi se duplo vise nego ostali;
E kao Evaluacija – moramo znati da se ne ponovi;
N kao Nauka – ko ovlada naukom, vlada svijetom, nauka i kontinuirano obrazovanje, u skladu sa prvom kur`anskom porukom: ”Uči, u ime Gospodara svoga…!”;
I kao Islam- vjerski identitet kao neodvojiv dio ukupnog identiteta Bošnjaka
C kao Cilj- moramo biti svjesni naših ciljeva, a to su Islam, domovina i jezik
A kao Amnezija – oslobođenje od pogubnih svojstava uskogrudnog gledanja, međusobne zavisti , ljubomore, pakosti, mržnje.

NA KRAJU PORUKA I POUKA

"A u čemu bi bila svrha
i vrijednost našeg života
ako ne bismo težili savršenstvu duha i tjela,
ako ne bismo težili putu plemenitom.
Opstaju i uspijevaju samo strpljivi i uporni,
oni čija su srca oplemenjena tom najljepšom ljudskom vrlinom,
koja se zove plemenitost.
Samo ti osjećaju i shvataju pravu vrijednost života.

Nakon što sam preživio Srebrenicu, genocid i tu, za mene, najveću ovodunjalučku, za sada, kataklizmu, rekao sam sebi da sam i sam mogao negdje ostati, svirepo ubijen u podrinjskim vrletima, čak ni da mi se za kosti zna. Rekao sam sebi da ću do kraja život sav svoj život i sve svoje lične potencijale i resurse podrediti za opšte interese Bošnjaka –muslimana i čitavog čovječanstva. Radio sam to i prije agresije, u toku agresije na BiH još više, ali nakog srebreničkog egzodusa i nakon što sam preživio, zadnjih 18 godina sva moja preokupacija je rad za opšte interese Bošnjaka-muslimana.

Samo jedno od velikih djela Mehdina Jakubovića je i pokretanja civilnog sektora u Srebrenici 1993.godine. Osnovan je klub borilačkih vještina koji je ubrzo prerastao u pokret pod nazivom Muallim. Kroz ovaj pokret mnogi mladi ljudi su imali obuke iz borilačkih vjeptina, ali i iz civilne zaštite, prve pomoći, snalaženja u prirodi i sve u duhu islamskog obrazovanja.

Danas ovaj pokret živi u obliku udruženja „Prosvjetitelj“ sa sjedištem u Srebrenici u prostorijama zgrade Medžlisa IZ Srebrenica gdje je prvobitno i nastao.

Trenutni predsjednik udruženja je profesor Nerzduin Hajdarević, a više informacija o radu udruženja i kako stupiti u kontak, eventualnu suradnju možete

putem telefona+387 61 295 703

Dvadeset godina kasnije, poslije doživljenog genocida, izgnanstva, izbjeglištva i povratka u bosansko Podrinje, Udruženje za afirmaciju univerzalno pozitivnih vrijednosti „Prosvjetitelj“ je registrovano udruženje koje je prepoznatljivo po istim principima na kojim je osnovano. Disciplina, humanost, posvećenost, odricanje su odlike po kojima je udruženje prepoznatljivo u narodu.

MISIJA

Bolja i jača Bosna i Bošnjaci. Stvaranje mogućnosti za informisanje, edukaciju i učešće građana u afirmaciji univerzalno pozitivnih vrijednosti i demokratskih promjena u zajednici. Prosvjećivanje i osnaživanje pojedinaca za preuzimanje inicijative i odgovornosti u vlastitoj zajednici. Solidarnost i lojalnost u ispunjavanju ciljeva kroz timski rad i profesionalizam.

VIZIJA

Civilno društvo koje svima pruža jednake mogućnosti i ohrabruje pojedince da kreiraju okruženje u kome žele da da žive. Više discipline, marljivosti, humanizma, odgovornosti i volonterskog rada u društvu. Afirmisane mlade kreativne osobe koje kroz multidiscipliniran pristup, u saradnji sa relevantnim akterima, doprinose afirmaciji svih pozitivnih, kulturnih, naučnih, intelektualnih, vjerskih i civilizacijskih vrijednosti bosanskohercegovačkog društva u svijetu multietničnosti i demokratskog okruženja. Poštenje, marljivost, odgovornost, tačnost, požrtvovanost i upornost kao glavne odlike našeg društva.

CILJEVI

1. Reafirmacija porodice kao temeljne institucije u društvu.
2. Razvijanje ideje i afirmacija svih pozitivnih kulturnih, naučnih, intelektualnih, vjerskih i civilizacijskih vrijednosti bosanskohercegovačkog društva.
3. Povezivanje sa drugim udruženjima i humanitarnim organizacijama koje vode brigu o mladima.
4. Organizovanje dječijih i omladinskih klubova namjenjnih članovima Udruženja.
5. Usmjeravanje omladine za rad u društveno korisnim aktivnostima.
6. Uspostavljanje saradnje i implementacija zajedničkih programa sa asocijacijom  i  pojedincima.
7. Podsticanje i sudjelovanje u stručnom osposobljavanju svojih članova kroz učešće u edukativnim seminarima i savjetovanjima.
8. Obavljanje i drugih djelatnosti u skladu sa statutom Udruženja.

SEKTORI

Ispunjavanje ciljeva i realizacija misije "Prosvjetitelja" danas se odvija kroz šest odvojenih sektora, a u isto vrijeme usko povezanih.

Sektor za edukaciju

Pozitivna afirmacija djece i omladine i usmjeravanje ka naprednom i prosperitetnom društvu realizuje sektor za edukaciju.

Sektor za ekonomsko djelovanje

Osnaživanje male privrede, poljoprivrednih gazdinstava i ekonomsko jačanje Bošnjaka Podrinja vodi sektor za ekonomsko djelovanje.

Sektor za humano djelovanje

Kroz humano-socijalni rad  vodimo brigu o svim kategorijama stanovništva, organizujući razne aktivnosti koje olakšavaju život onih najugroženijih.

Sektor za očuvanje kulture i tradicije Bošnjaka muslimana

Očuvanje narodnih običaja koji nisu u suprotnosti sa našom vjerom sprovodi sektor za očuvanje kulture i tradicije Bošnjaka muslimana.

Sektor za informisanje i odnose s javnošću

Svi naši važniji projekti prezentuju se široj javnosti. Web stranica je prezentacija svih aktivnosti koje naše udrženje realizuje.

Sektor za sport

Afirmacija sporta u mjestima povratka. U okviru sektora za sport djeluje klub borilačkih vještina i sportova Prosvjetitelj te sekcije u povratničkim naseljima koje okupljaju mlade kroz sport, edukaciju i zabavu.

Sektor za afirmaciju žene muslimanke u društvu

Afirmacija žene muslimanke u društvu. Jačanje porodice i uloge žene u porodici kao najvažnijem stubu svakog društva koje želi progres. Davanje mjesta ženi koje zaslužuje u skladu sa islamskim propisima.

Sektor za prosvjetiteljov podmladak

Afirmacija mladih na principima rada udruženja. Izgradnja jakih ličnosti među mladim ljudima prije punoljetstva i potpunog sazrijevanja. Ugradnja radnih navika i poštivanja islamskih propisa. Priprema za preuzimanje vođenja udruženja kada dođe smjena generacija.

"A u čemu bi bila svrha i vrijednost našeg života ako ne bismo težili savršenstvu duha i tjela, ako ne bismo težili putu plemenitom. Opstaju i uspijevaju samo strpljivi i uporni, oni čija su srca oplemenjena tom najljepšom ljudskom vrlinom, koja se zove plemenitost. Samo ti osjećaju i shvataju pravu vrijednost života. A ostale žalimo..." Nosioci ideje Udruženja

arhiva.bhprosvjetitelj.ba

   Prenosimo tekst preuzet sa portala diwan-magazine.com. Uz ovaj tekst portal arhiva.bhprosvjetitelj.ba objavljuje i proširenu priču osnivača našeg udruženja od prije dvadeset godina nosioca ratnog priznanja Srebreni Štit, Mehdina Jakubovića. Uz prošireni tekst pogledajte i fotografije iz vremena agresije na R BiH.

          Mehdin Jakubović ima 42 godine. Preživio je tokom agresije tri proboja kroz teritoriju koju su kontrolisali četnici. Najprije 1992. godine se iz Bratunca probio do Tuzle, a onda iste godine se sa jedinicom od 130 ljudi probio od Tuzle do Srebrenice, i na kraju u julu 1995. godine ponovo se probija od Srebrenice do Tuzle. Danas radi u Oružanim snagama BiH, profesor je Odbrane i Sigurnosti, te magistrant na FPN u Sarajevu, na odsjeku Politologije, smjer Europske integracije sa temom ”Muslimanski migraniti i njihovi problemi integracije u Euro-prostoru, slučaj Njemačka”

            MOJ FIZIČKI, MENTALNI I DUHOVNI PROBOJ IZ SREBRENIČKOG OBRUČA ZLA I TAME U SFERU FIZIČKE SIGURNOSTI I DUHOVNOG PROSVJETLJENJA U JULU 1995.GODINE.

PROBOJ IZ OBRUČA IZ SREBRENICE 1995.GODINE JE BILA MOJA BORBA ZA TIJELO, UM I DUŠU.

         Mehdina Jakubovića agresija na BiH dočekala je u rodnom selu Burnice, MZ Suha kod Bratunca. U ranim jutarnjim satima 10. maja 1992. godine izvršen je napad na njegovo selo. Napad su izvršile komšije Srbi, koji su ”odjednom” postali četnici, te JNA kojoj je Mehdin služio cijelu predhodnu godinu, i tek je pred agresiju došao iz JNA koja je napala njegovo selo. ”Rafali su se čuli sa svih strana, nasatao je metež i panika. Na licima ljudi, žena i djece vidio se strah i užas, kao da je nastupio Sudnji dan”, kaže Jakubović za Diwan i nastavlja: ”Svo stanovništvo, odrasli ljudi, žene i djeca, starci, sve je stjerano na stadion u Bratuncu. Odatle su svi sposobni muškarci, njih oko 700 skrcani u fiskulturnu salu O.Š. ‘Vuk Karadžić', starci, žene i djeca prisilno su transportovani prema Tuzli. Taj dan, dijete je rastavljeno od majka, muž od supruge, brat od sestre, najmiliji od najmilijeg. Sudbina muškaraca koji su zatočeni u sportskoj sali škole u kojoj su se obrazovala djeca do osmog razreda, u svojoj najbezbrižnijoj i najnaivnijoj mladosti, bila je strašna. Ubijani su na najsvirepije načine, mučeni, maltretirani, na njima su se iživljavali četnici, dojučerašnje komšije, poznanici, prijatelji”.

Proboj prvi: Bratunac – Tuzla

Mehdin je smrt u svom selu ili logoru u Bratuncu izbjegao tako što se prilikom napada na selo uspio zaroviti u zemlju u jednom seoskom potoku i na taj način izbjeći da bude uhapšen. Četnici su pretražili i prerovili cijelo područje, uključujući i taj potok, ali nisu pronašli Mehdina koji je ležao nepomičan, zatrpan zemljom, kao u grobu, samo je lice, odnosno nos bio iznad zemlje kako bi mogao disati. Četnici su mu bili toliko blizu da se zemlja pod njihovim nogama slivala na Mehdina, ali nisu ga vidjeli. Na kraju su konstatovali da više nema nikoga i otišli. U selu nije ostalo ništa, kuća mu je spaljena, a Mehdin se sa mislima o svojim najbližim, rodbini i prijateljima prebacio kroz četničku teritoriju do Tuzle. Odmah je pristupio TO Tuzla, te 16. muslimanskoj brigadi priliko njenog formiranja. Nakon nekog vremena provedenog na ratištu oko Tuzle grupa boraca je odlučila poći u pomoć borcima Armije u BiH i bošnjačkom narodu u Podrinju.

Proboj drugi: Tuzla – Srebrenica

U avgustu 1992. godine pješke su iz Tuzle prešli preko 100 km pod punom ratnom opremom, svaki sa po 20 kg municije i kroz četničku teritoriju. Ovo iskustvo proboja preko četničkih teritorija biće od velike pomoći Mehdinu i prilikom proboja u julu 1995. godine, jer se proboj odvijao istim putem. ”Otišao sam, a da se nisam halalio sa majkom. Selamio sam se i rekao da idem na ratište oko Tuzle, kao što sam to i ranije činio. Nisam imao snage da joj kažem gdje idem jer sam znao kakva bi bila njena reakcija. Poslednje što mi je majka uradila bio je vez na mojoj šarenoj košulji na lijevom džepu, mjesec i zvijezda sa natpisom ‘ALLAHU EKBER’. Nakon toga prvi put sam se čuo sa majkom u vrijeme demilitarizacije Srebrenice, u proljeće 1995. preko radio amatera, trajalo je to samo jedan minut, kad mi je čula glas nije više mogla progovoriti. Do tada nije vjerovala da sam živ, mislila je da sam poginuo 1992. godine u Konjević Polju. Čak ni pisma koja sam joj slao preko crvenog križa iz Srebrenice nisu je mogla uvjeriti da sam živ, sve dok mi nije čula glas misila je da sam mrtav”, priča nam Mehdin.

Srebrenica – vrijeme demilitarizacije

U proljeće 1993. godine Srebrenica je proglašena demilitariziranom zonom pod zaštitom UN-a. Od avgusta 1992. godine do demilitarizacije u martu 1993. godine Mehdin Jakubović je najprije kao četnička žrtva, a onda kao borac Armije BiH preživo puno toga: akcije, strah, glad, borbu prsa u prsa, granatiranje, bombardiranje iz aviona na bliskom prostoru, gubitke najbližih saboraca, otkinute glave i udove, raznešena tijela, crijeva van utrobe, dakle, borbu za fizički opstanak, za tijelo, um i dušu. Tokom demilitarizacije Mehdin je okupljao omladinu i učio ih borilačkim vještinama, a kroz njih ih obrazovao i odgajao u vremenu i mjestu gdje je to bilo gotovo pa nemoguće. ”U jednom periodu tokom demilitarizacije u Srebrenici bar nije bilo gladi, stizali su paketi, a i iz zraka se avionima izbacivala pomoć, bilo je čak i sltkiša, uključujući čokolade”, kaže Mehdin. Međutim, onda je nastupila zima 1994. na 1995. godinu kada je ponovo nastupila nestašica hrane. Bio je to specijalni rat, izgladnjivanje i raspamećivanje ljudi u Srebrenici, kojih je bilo iz raznh krajeva Podrinja, a koji su utočište našli u Srebrenici nakon pada ostalih gradova.

Srebrenica juli 1995. godine

”Bio sam sa djevojkom, sadašnjom hanumom, na sokaku Petriče u predgrađu Srebrenice, kada je ispaljena prva granata od strane četnika koji su opkolili Srebrenicu. To je bio početak srebreničke agonije. Nakon što sam se tu rastao sa djevojkom ponovo sam je vidio tek nakon proboja iz Srebrenice u Dubravama kod Živinica. Nastupio je metež u Srebrenici. Svaki dan kojeg je dočekala Srebrenica značio je stotine žrtava, i bilo je jasno da je tragedija Srebrenice neizbježna. U to vrijeme bio sam na liniji sa jedinicom iznad Srebrenice na jednoj koti. Svojim očima sam vidio dolazak silnih četničkih jedinica iz Srbije preko Skelana, redovne Vojske tada SR Jugoslavije. Ispred mehanizacije su tenkovi, transporteri i ostala motorna vozila, zatim silna pješadija. Dakle, Srbija je ušla u Bosnu da napadne demilitarizovanu zonu, zajedno sa grčkim i mnogim drugim stranim dobrovoljnim jedinicama, za što postoje i validni dokumenti. Već tada je bilo jasno da se Srebrenica teško može odbraniti. I zaista, jula mjeseca 1995. godine, četnici predvođeni Ratkom Mladićem ušli su u Srebrenicu. Desio se nezapamćen genocid nad Podrinjcima. Treba znati da Srebrenica nije pala bez otpora. Nekoliko dana od već započetog napada na Srebrenicu pružan je žestoki otpor u svim sektorima odbrane. Lično sam bio u jedinici koja je zaustavila prodor četnika iz Šekovica u Srebrenicu, sa jugozapadnog dijela prema Srebrenici, gdje su pretrpjeli gubitke u ljudstvu i naoružanju. Tako je bilo na svim prilazima prema Srebrenici. Sjećam se jednog borca koji je hrabro jurišao prema tenkovima i transporterima. Poginuo je od granate koja ga je pogodila direktno u tijlo, bio je potpuno raskomadan. Međutim, UN je izdao Srebrenicu, a borci Armije BiH nisu bili u mogućnosti oduprijeti se ljudstvu i tehničkoj vojnoj opremi agresora”, kaže Mehdin.

”Nakon što je odlučeno da se krene u proboj prema slobodnoj teritoriji, počelo se sa pripremama. U mjestu Jaglići iznad Srebrenice okupile su se sve jedinice. Bila je noć pred polazak sa zbornog mjesta Jaglići, prišao mi je jedan učenik iz kluba borilačkih sportova sa vidnim žalom na licu rekavši da je to možda poslednji put da se vidimo. Tražio je da se halalimo. Nikada više nisam vidio tog momka Admira-Dadu kao ni Safeta, Ikana, Elvira, Nusreta… Svi su pobijeni. Tu noć su se mogle naslutiti strahote koje nadolaze. Kao u filmovima strave i užasa, konji su njištali, psi zavijali, krave mukale, sve je mirisalo na krvoproliće. Kolona dužine 10-tak kilometara se pripremala da u zoru krene putem neizvjesnosti. Jedna sekunda vječno traje, takav je osjećaj kada je čovjek u nevolji, dok ono što je lijepo tako se čovjeku čini da brzo prođe. Kada je svanulo kolona se počela kretati. Sve što sam pojeo za šest dana proboja bio je kakao koji mi je pred polazak dao Admir-Dado i dio riblje konzerve negdje na sredini puta. Šest dana nespavanja, gladi i probijanja kroz 130 km puta prema Tuzli. Od gladi, iscrpljenosti, straha čovjek često nije mogao razabirati da li je to što se dešava san ili java. Dešavalo se da na trenutak insan zaspi u pokretu ili kraćoj pauzi i počne sanjati neke lijepe snove: bajram u krugu porodice, vruća hrana, veselje, vidiš sve i osjetiš sve ono što bi želio, a nemaš, i onda se trzne iz kratkog sna shvativši zapravo u kakvoj se situaciji nalazi, to je strašan osjećaj”, prisjeća se Mehdin i dodaje:

”Put od 130 km nije mali ni na izlet ideš sa svom potrebnom logistikom, a kamoli toliko kilometra sa svim onim što smo imali kao prepreku: ubačeni ‘elementi', infiltrirani neprijatelji unutra, trovanje izvora sa pitkom vodom, zloupotreba opreme UN-a koju su četnici koristili i mamili civile na predaju. U mjestu Buljim pale su prve žrtve od četničkih granata i rafala. Jedna granata je pala neposredno u mojoj blizini. Od silne eksplozije rasprštilo se kamenje i jedan kamen me pogodio u glavu, u potiljak. Pao sam na zemlju kao pokošen, misleći da je geler. Pipam po potiljku, nema krvi, ali postoji jedna velika rupa na kapi koju još čuvam kao uspomenu na taj događaj. Sljedeća pepreka bila je preći putnu komunikaciju na potezu Kasaba – Konjević Polje i rijeku Jadar. Nakon što smo uspješno prešli asfalt ispod Mravinjaca, morali smo preći nabujali Jadar. Vrlo jaka i žestoka fizička prepreka koju smo prebrodili i zaputili se ka Udrču, najvećoj planini na tom prostoru. Ulaskom na Udrč prvi dio teškog puta je okončan. To i nije bilo teško prvoj grupi koja je naoružana, jer se teško ko mogao suprotstaviti takvoj jednoj grupi boraca, sastavljenoj od diverzantskih jedinica iz svih podrinjskih brigada. Problem je rasuta kolona od Buljima do Udrča. Iza nas je ostalo na hiljade naših saboraca i civila koji su se rasuli nakon eksplozije kod tzv. ‘Debele bukve’. Boraca i civila sada je bilo na sve strane, na 30 kvadratnih kilometara rasuti po manjim i većim grupama. A žrtava je do sada već bilo i previše”, kaže Mehdin i nastavlja: ”Na Snagovu kod Zvornika nas je dočekala zasjeda.

        Zasjeda koju smo uspješno neutralizovali i zarobili vođu te grupe, komandira. Na Križevačkim njivama, mjestu iznad Zvornika, dogodilo se čudo, odnosno kao vjernik ja to pripisujem Bogu dž.š. kao njegovu izravnu pomoć prevarenim i izdanim od UN-a Bošnjacima Podrinja. Naime, najedanput je počeo da pada grad praćen gustom maglom i kišom, i to samo na nekoliko kvadratih kilometara, taman na prostoru gdje su se nalazili četnički tenkovi iznad Baljkovice. Grad i kiša su potpuno neutralizirali tenkove i četničku tehniku, što nam je pomoglo da krenemo u odlučujući proboj ka slobodnoj teritoriji, ka Nezuku. Led i kiša su nam dobro došli za osvježenje i da kažem razbuđivanje nakon dana i noći bez sna, apred konačnu bitku za prboj Baljkovici. Baljkovica je posljednje uporište četničko. Bili smo u gotovo bezizlaznoj situaciji. Tako blizu, a tako daleko od spasa. Blizu geografski, kilometar i manje od naše teritorije, a daleko jer je tu bila čvrsta i jaka, trostruka četnička linija. Nadomak nas, naši suborci sa slobodne teritorije iz Nezuka pokušavaju probiti liniju. Žestok okršaj. Na desetine puta sam izgovorio šehadet, očekujući svakog trenutka smrt. U tom momentu skoro bezizlazne situacije, imao sam priliku sa jednog uzvišenja nakon što sam čuo zvuk spasa, pokliče naših boraca koji su na jednom dijelu linije u blizini mene koordinirano probili četničku gvozdenu liniju, gledati kako borac iz Srebrenice i borac iz Nezuka sa suprotne strane trče jedan drugom u zagraljaj. Linija je probijena. Četnici su ustuknuli”, priča nam Mehdin Jakubović svoju priču o proboju iz Srebenice.

Danas Mehdin ponovo, kao pripadnik Oružanih snaga BiH, svake godine obezbjeđuje ”Marš mira” kojim se prisjećamo puta kojim su prošli Podrinjici nakon pada Srebrenice do slobodne teritorije. Svake godine Mehdin iznova proživljava svoja tri ratna proboja od Bratunca do Tuzle, od Tuzle do Srebrnice i od Srebrenice do Tuzle.

diwan-magazine.com

U nastavku ovog teksta pročitajte još detalja o ratnom putu podrinjskog Gazije Mehdina Jakubovića. Svi detalji koji su zabilježeni u ovom nastavku moraju biti vodič za ljepšu i svjetliju budućnost, bez mogućnosti zaborava onog što se desilo jer ono što nam se desilo je jedina karta za svjetliju budućnost Bosne i Hercegovine naše domovine.

PROBOJ IZ OBRUČA IZ SREBRENICE 1995.GODINE JE BILA MOJA BORBA ZA TIJELO, UM I DUŠU

Uvod

           U jednoj izreci se kaže: „Ratovi će dolaziti i odlaziti, ali rat za vaše tijelo, um i dušu nikada neće stat.“ Ovo je poenta čitave priče koju treba razumijeti. O posljedicama treba pisati i govoriti, ali razumijevanje i spoznaja uzroka je bitnija.Ako znaš o posljedicama, a ne i uzrocima tih posljedica, onda se posljedice javljaju ponovo u istom ili sličnom obliku, a shvatanje uzroka, koji su doveli do posljedice, prouzrokuje preventivne mjere da se neutralizuju uzroci koji dovode do teških i katastrofalnih posljedica.

      Najjači nagon je nagon za samoodržanjem. Ono za šta se prosječan čovjek najviše bori je život,da preživi i životno egzistira. Smrt nije problem za vjernika ako je u duhu islama. Život za vjernika koji nije u skladu islamskih postulata i nije život. Ima živih ljudi koji su suštinski mrtvi, kao što su mrtvi živi. ...“ I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: "Mrtvi su!" Ne, oni su živi, ali vi to ne znate!“ (Al-Baqara: 154).

             Dakle moja borba za životnom egzistencijom kao najjačim nagonom nije bila i najbitnija. Znao sam da se po islamskim principima moram boriti za život, ne smijem izvršiti suicid u teškim trenutcima kao što je bio slučaj sa nekima koji nisu bili dovoljno jaki da se bore za tijelo, um i dušu. Shvativši da stanje u kome se nalazim, prepreke i kušnje koje Allah stavlja ispred mene su samo test. Svim bićem bio sam spreman da u svakom momentu mogu preseliti, biti ubijen, likvidiran, na ovaj ili onaj način, ali to opet može biti samo Allahovom odredbom. Zato sam se svim svojim bićem utopio u shvatanje islamskih načela i pripreme da sa šehadetom, ako to Allah odredi, preselim.

              Dakle nije borba bila samo da preživim, već i borba, ako je sudbina, da umrem, i kako da umrem, a na osnovu Ku’anskog ajeta: „O, vjernici, bojite se Allaha onako kako se treba bojati, i umirite samo kao muslimani!“ (Ali `Imran, 102). Naravno, bila je i unutrašnja borba sam sa sobom, da umno ostanem zdrav i priseban, jer u tako teškim situacijama ljudi skreću sa pameti, gube razum, neprirodno se ponašaju, ostaju trajne posljedice. Cilj je bilo duhovno se ne srozati, zadržati samopoštovanje. Teško je o ovoj temi govoriti, a da čitaoci to u pravom smislu razumiju, osim onih koji su to preživljeli. ”Neke stvari se ne mogu svjesno objasniti i niti svjesno razumjeti”, one se mogu samo doživjeti.

           Godina 2013. Postavio sam svoju sliku sa maturskog iz 1988. godine na društvenu mrežu facebook. Nije prošlo mnogo vremena od toga, dobijam e-mail poruku od jedne srebreničke majke, predstavnice udruženja „Srebreničke majke“. Piše mi da joj dam podatke o osobi sa slike jer nije bilo podataka ispod slike, misleći da je to još jedna u nizu slika od naše braće koja nisu preživjela proboj 1995. godine koje one skupljaju i postavljaju na tako uznemirujući pano u sjedištu svog udruženja, pano sa stotinama slika od maloljetnih dječaka do staraca u poznim godinama. Tek kad insan vidi te slike u odnosu na brojke koje se prikazuju o stradalim, uhvati te jeza i onda tek shvatiš zbilju genocida, jer vidiš likove osoba, braće kojih nema među nama, koji su svirepo poubijani. Zamislite fotografije osam i više hiljada nevino ubijenih.

             Zato u svakom mom boravaku na mezarju Potočari, ja ne vidim nišane, nego umjesto nišana ja vidim likove sa slika sa panoa iz sjedišta udruženja „Majki Srebrenice“, umjesto nišana ja vidim uspravne, žive šehide u realnom liku i obliku kako gledaju u mene, i svojom gestikulacijom me pitaju: „Zar smo uzalud dali živote, kakvu ste pouku vi živi izvukli.“ To je meni podstrek da još više činim i radim za svoju zajednicu za opšte interese Bošnjaka-muslimana. Trebao bih da dovršim komunikaciju sa srebreničkom majkom. Stidljivo sam rekao da je to moja slika i da sam ja preživio genocid, proboj 1995.godine iz Srebrenice, bojeći se da je na neki način ne povrijedim, jer znam da joj je sva porodica satrta, sinovi, muž.

                Odgovorila mi je: „nek si ti živ i zdrav sine, hvala Allahu pa si preživio, mi sakupljamo slike naših, akoBogda, srebreničkih šehida da se ne otrgne zaborav na njih.“ Tako se završio razgovor sa našom srebreničkom majkom. Da, živ sam, sam sebi kažem, ali koliko sam svjestan svega toga. Da li sam duhovno živ? Koliko sam izvukao pouku, koliko smo svi izvukli pouku, svi mi koji smo preživjeli genocid, mi koji smo se probili iz krvavog obruča, a i oni Bošnjaci-muslimani koji su iz drugih dijelova BiH, koji nisu imali taj vid kušnje? Da li ćemo dozvoliti da svojim nehatom, zaboravnošću nas zmija po jedanaesti ili dvanaesti put ujede iz iste rupe?

DJEČIJI SNOVI KOJI SU NAGOVJEŠTAVALI NA PRVI POGLED NEZAMISLIVE SITUACIJE

Još kao dijete imao sam snova koji su mi ukazivali na ono što će se kasnije i desiti, a to su racije od dojučerašnjih komšija koji su se transformisali u četnike koljače, racije na naša bošnjačka sela, paljenje kuća, ubijanja, silovanja, mučenja, prisilna iseljavanja stanovništva iz Podrinja. Čak su se neke scene iz snova do u detalje dešavale. Bili su to za mene prvi nagovještaji onoga kroz šta ću sve prolaziti. Ti nagovještaji kroz snove su bili još u vrijeme prividnog rahatluka, dobrih međukonfesionalnih odnosa sa komšijama. Ja sam to shvatio kao išaret i kao prvu fizičku, mentalnu i duhovnu pripremu za ono kroz šta ću kasnije prolaziti, kroz nevjerovatna i nezamisliva iskušenja za tijelo, um i dušu.

Od malih nogu sam bio upoznat sa islamom i praktičnim aktivnostima, sufara, ilmihal, mejtef, namaz i drugi oblici ibadeta, ali sve je to bilo bez shvatanja suštine toga. Ali prvi put sam se susreo sa prijevodom Kur'ana 1991. godine po dolasku iz JNA od autora Dž. Čauševića. Sjećam se da smo se ja i stariji brat, oba radoznali šta to piše u prijevodu, otimali ko će prvi pročitati nešto iz prijevoda Kur'ana, jer do tada smo imali Kur'an u kredencu kojeg smo naravno koristili, ali nismo znali značenje. Moj prvi susret sa prijevodom Kur'ana bio je nešto posebno.

Čitajući ajete u prijevodu osjećao sam nešto posebno. Isti su u meni budlili neko posebno duhovno zadovoljstvo,strah, osjećaj sigurnosti, zavisi na šta su se odnosili ajeti to su u meni i pobuđivali. Još kao dijete, igrajući se pred OŠ u Bratuncu sa djecom, kada bi se začuo ezan zastao bih i sačekao, taj omiljeni glas mujezina sa bratunačke džamije izazivao bi u meni neku pozitivnu jezu koja je prožimala čitavo tijelo. Bila je to, naravno, suština Kur'ana koju ja tada nisam razumio, ali sam osjećao.

Nažalost našeg bratunačkog imama, koji je bio uzor i pozivao na organizovanje i otpor, su zlotvori na najsvirepiji način ubili, tjerajući ga da radi stvari kojima se gubi samopoštovanje, ali je on to odbijao i dostojanstveno pred 700 bošnjaka i pred katilima pokazao kakav treba biti predvodnik u nevolji, baš kao i Omer Muhtar u Libiji nakon što su ga uhvatili i ponudili mu da utiče na svoje borce da se ne bore, te da potpiše to na papiru. Muhtar je rekao da njegov prst koji pet puta na dan svjedoči šehadet ne može tako nešto potpisati. Tako je i naš rahmetli bratunački imam zatočen u logoru odbijo da digne tri prsta, već je digao jedan jer je i njegov prst svjedočio šehadet pet puta na dan, kao i prst Muhtara.

MOJA RANIJA ISKUSTVA SA ŽESTOKIM RATNIM SITUACIJAMA PRIJE PROBOJA IZ SREBRENICE 1995.

Maja 10. 1992. godine izvršena je racija na moju MZ Suha u opštini Bratunac od strane jugo(čitaj JNA) i domaćih četnika. U ranim jutarnjim satim opkoljeno je moje mjesto zaseok Burnice, rafali su se čuli sa svih strana, nasatao je metež i panika.

Na licima ljudi, žena i djece odslikavao se odraz strave i užasa, kao da je nastupio Sudnji dan. Svo sposobno stanovništvo, žene i djeca, sve je stjerano na stadion u Bratuncu. Odatle su svi sposobni muškarci, njih oko 700 skrcani u fiskulturnu salu OS Vuk Karađić, starci, žene i djeca prisilno su transportovani prema Tuzli. Taj dan, dijete je rastavljeno od majka, muž od supruge, brat od sestre, sin i kćerka od majke i oca, najmiliji od najmilijeg. Poznato je kako su strašno završavali sposobni muškarci u logoru, fiskulturne sale u osnovnoj školi u Bratuncu, ubijanja, premlaćivanja i iživljavanje nad imamom bratunačke džamije, rahmetli Mustafom ef. Mujkaovićem, koga su na kraju svirepo na najkrvoliočniji način ubili. Poenta ovog opisa je da sam se ja kao iskusan vojnik koji je bio u JNA u specijalnoj jedinici vojne policije, tek odslužio vojsku i uz Allahovu pomoć uspio u jednom seoskom potoku živ u zemlju se zaroviti, ispod jedne međe.

Tako da sam se uspio zaštiti od te racije da me ne uhvate živa. Sve su iz tog potoka istjerali ali ja sam ostao tu satima, živ zarovljen pod mehkom zemljom u jednoj strani potoka kao da sam u mezaru. Mentalno u tom strahu sam se usresredio na to, pitajući se kao da sam živ u mezaru proživljen, čekajući Munkira i Nekira, meleke koji ispituju da li to izaziva veći strah ili četinici koji su mi stajali iznad glave. Od njihove težine zemlja me pritiskala dok su drugi četnici kolajući uz potok, niz potok konstatovali povikom kako više nikog nema tu i napustili to mjesto.

Ovdje završavam dio ove priče kao mjesto i vrijeme gdje sam se već adaptirao na izvanrednu situaciju i okolnosti ovodunjalučkog džehennema, koji čovjek svim svojim bićem osjeti, ali da to valjano ne može opisati, prije proboja iz Srebrenice, koji će se desiti u julu 1995. Tih dana je u Suhoj zapaljena moja kuća, izgorio je i moj Kur'an u prijevodu od Čauševića. Dušmani su htjeli da sve izgori, da nas sve poubijaju, da satru sjeme bošnjačko, muslimansko. Izgorio je Kur'an u obliku knjige, ali nije u mojim prsima, On (Kur'an) se još više rasplamsao u meni, pobudili su se u meni prvi ajeti koje sam po prvi put pročitao u prijevodu Kur'ana, i dan danas prkose katilu primjenjeni u mojoj životnoj praksi.

Allah je ostavio mene u životu da svjedočim istinu i prenosim na generacije koje dolaze, odgajajući ih u duhu islama i onako kako nas uči naš Resulullah. Allah mi je podario šestero djece, četiri Bošnjakinje i dva Bošnjaka, jedan je maloljetan preselio kao zaštita i garant, akoBogda, svojim roditeljima za ulazak u dženet, a drugi moj sin Bošnjak da sa svojim sestrama Bošnjakinjama svjedoči dalje naraštajima koji dolaze da je porijeklo njihovog babe iz Užica, te šta se dešavalo u Srebrenici, uprkos dušmanima koji su željeli da i ja završim ispod zemlje i bez pomena ostanem.

Moj Abdullah, Ahmed, Amina, Sumejja, Merjama i Fatima koji zajedno sa mnom u džematu klanjaju, svjesni ko su i šta su, neće to dopustiti akoBogda. Nećemo dopustiti zaboravu sve naše srebreničke šehide, svaku žrtvu koja je pala za našu slobodu. Svi ćemo jednog dana inshAllah zajedno biti po perivojima džennetskim, amin!

BOŽIJE ODREĐENJE I ISKUSTAVA KOJA ĆE POMOĆI U PROBOJU IZ SREBRENIČKOG OBRUČA

Božijm određejem uspio sam se izvući iz bratunačkog pakla, a što je opet posebna priča i preći na teritoriju grada Tuzle, opet dobrim dijelom pješke kroz nekoliko kapija nesigurnosti i skoro sigurnog pogubljenja. Ali Allah dž.š.čini što hoće.

OTIŠAO SAM BEZ HALALA SA MAJKOM

Nakon pristupanja u TO Tuzla i formiraja 16. muslimanske brigade i jednog perioda provedenog na ratištima širom Tuzle i okolnih opština, i stjecanja ratnog iskustva, jedan dio navedene brigade odlučuje krenuti u Podrinje u pomoć svom narodu, i u tome i uspjeva u avgustu 1992. godine, pješke iz Tuzle preko 100 km pod punom ratnom opremom, sa 20 kg municije i kroz četničku teritoriju.To je jedno veliko svestrano iskustvo od prevazlaženja straha, stjecanje kondicije, gladi i žeđi, prelazak velike udaljenosti, a što će uvelko biti od koristi u proboju iz Srebrenice 1995. godine, jer smo istim putem izvršili proboj kojim smo i došli 1992. godine iz Tuzle.

Otišao sam, a da se nisam halalio sa majkom. Selamio sam se i rekao da idem na ratište oko Tuzle, kao što sam to i ranije činio. Nisam imao snage da joj kažem gdje idem jer bih znao njenu reakciju. Poslednje što mi je majka uradila bio je vez na mojoj šarenoj košulji na lijevom džepu, mjesec i zvijezda sa natpisom „ALLAHU EKBER“ . Nakon toga prvi put sam se čuo sa majkom u vrijeme demilitarizacije Srebrenice, proljeće 1995. preko radio amatera, trajalo je to samo jedan minut, kad mi je čula glas nije više mogla progovotiti, briznula je u plač uvjerivši se da sam živ, jer je bila čula da sam poginuo 1992. godine nakon neke fizičke povrede i ranjavanja u K.polju, tako da je ni pisma srvenog križa koja su stizala iz Srebrenice nisu mogla uvjeriti da sam živ do praktični razgovor uspostavljenom vezom.

RUKSAK PUN ISLAMSKIH KNJIGA

Nakon što sam imao priliku pred samu agresuju susresti se sa prijevodom Kur'ana, 1992. godine po dolasku iz Tuzle u Podrinje, iz napuštenih muslimanskih kuća sam uzimao islamsku literaturu na bosanskom jeziku i punio moj ruksak. U slobodnom vremenu bih proučavao te knjige ,islamski se obrazovao i duhovno uzdizao. Te knjige su bile meni kao mehlem na ranu. Davale su mi snagu i činile me jakim da prebrodim sve kušnje koje će kasnije nadolaziti. Tim postupkom sam se vraćao sebi, svom identitetu, svojoj prirodnoj vjeri. Bio je to početak mog duhovnog preporoda tako potrebnog u tom vremenu velikih iskušenja za fizičko tijelo, um i dušu.

Odbrana linija, akcije, strah, glad, borba prsa u prsa, doživljaj granatiranja, bombardiranja iz aviona na bliskom prostoru, gledanje u smrt, gubici najbližih saboraca, odkinute glave, udovi, raznešena tijela, crijeva van utrobe, ponos i odupiranje, borba za fizičko tijelo, um i dušu, da se sačuva dostojanstvo, da se sačuva sve što se moglo sačuvati u ratnim prilikama. Sve su to detalji koje sam preživio prije same demilitarizacije Srebrenice.

DEŠAVANJA U VRIJEME DEMILITARIZACIJE SREBRENICE

Srebrenica – mali grad sjevero-istočne Bosne, okružena agresorom zadojenim zločinačkim idejama prema svemu onome što je islamsko, te hladne 1993. god. čini jednu od svijetlih tačaka u višestoljetnoj historiji, jedine nam domovine Bosne. Ulazi u povijest bosanskog otpora, na nju se spušta Božija milost. Glad, bijeda, siromaštvo, ubijanja... samo su neke od ružnih slika srebreničke svakodnevnice. Ljudi su gubili smisao života, skretali s Pravog puta, propast je bila sigurno na vidiku, ali...

U jednoj takvoj krizi pojavljuje se iskra nade i spasa koja će ljudima kasnije osvijetliti životni put. Rađa se Klub koji će kasnije prerasti u pokret, jaku organizaciju...
S proglašenjem demilitarizacije Srebrenice (1993.), u teškoj psihozi zatvorenosti i velikog broja ljudi na malom prostoru, kada je bilo vrijeme najveće duhovne krize, upravo tada se rodila ideja i započele su prve aktivnosti našeg udruženja koje je polučilo nemjerljiv doprinos za opšte društvene koristi i ublažavanje tako teškog stanja na tom prostoru, vođeni motivacijom našeg din ISLAMA i riječima Allahovog poslanika Muhammeda a.s. koji kaže: „ Najbolji muslimani su oni koji koriste svojoj zajednici.“

„U vrijeme najveće gladi, naši učenici su se brinuli o najsiromašnijim i punili sve srebreničke džamije.“ – Obuka je obavljana u najsurovijim uslovima. Polaznici su se upoznavali sa metodama ukroćivanja strasti u mladim tijelima itd. Ipak, na prvom mjestu bilo je jačanje borbenog duha.

Vrijeme demilitarizacije Srebrenice sam iskoristio okupljajući omladinu oko borilačkih vještina, kao sredstvo za druge vidove obrazovanja i odgoja koji su nam tako bili potrebni u toj psihozi zatvorenosti, kao i prestojećeg ponovnog otpora neprijateljskim nasrtajima u takozvanoj zaštičenoj zoni UN-a, koja to nije bila, i proboja iz Srebrenice sa svim iskušenjima koja prate ratne sukobe i posledice istog.

PROBOJ IZ OBRUČA IZ SREBRENICE 1995.GODINE JE BILA MOJA BORBA ZA TIJELO, UM I DUŠU

Nakon žestokih ratnih situacije sa 1992. na 1993. u Srebrenici i Srednjem Podrinju, odsječeni od drugih slobodnih teritorija koje je kontrolisala AR BiH, straha, pogibija, gladi, uoči proglašenja Srebrenice kao demilitrizovane zone pod (ne)zaštitom UN-a, vojska i narod konzumirali su hranu nezamislivu za normalne uslove, resu od ljeske npr., da bi došlo do nagle promjene kada su iz aviona bacali po Srebrenici lanč pakete ,gdje je bilo i čokolade, bombona i drugih slatkiša, i to je trajalo jedno vrijeme da bi pred 1994./5. godina nastala opšta nestašica hrane, zaustavljeni humanitarni konvoji hrane. Posrijedi je bio specijalni rat,i zgladnjivanje ljudi u demilitarizovanoj zoni, kao i drugi oblici specijalnog rata, a sve u cilju stvaranja konfuzije među narodom pred katakluzmu koja će uslijediti.

Te godine 1995. obzirom na glad koja je harala, narod je čak i gradske trotoare zasijao, ali je Allah dao jedan dan takve meteo uslove da je to skoro sve uništeno. Naslućivala se kataklizma i u pogledu ovih meteo uslova, a i drugih oblika slutnje kao što su snovi koje je narod međusobno prepričavao, primjetan osjećaj nervoze u narodu. Oko 40 hiljada duša je bilo na prostoru na kome je prije agresije živjelo oko pet hiljada stanovnika, uži dio grada i prigrađa, ono što je ustvari bila demilitarizovana zona.

PRVA GRANATA KOJA JE PALA U GRAD NAKON ŠTO JE SREBRENICA PROGLAŠENA
DEMILITARIZOVANOM ZONOM

Bio sam sa djevojkom, sadašnjom hanumom, na sokaku Petriče, dio Srebreničkog prigrađa, kada je ispaljena prva granata od strane četnika iznad Srebrenice, nakon što je Srebrenica demilitarizovana, i to je bio početak srebreničke agonije. Nakon što sam se tu rastao sa djevojkom ponovo sam je vidio tek nakon proboja iz Srebrenice Dubravama kod Živinica gdje je bilo more žena, djece, staraca, čekajući hoće li se još ko živ pojaviti iz obruča i čekajući razmještanje širom tada Tuzlansko- podrinjskog kantona kojemu je kasnije oduzet prefiks „podinjski“, pa se pokida čak i pojmovna veza sa Podrinjem nakon što se ubilo što se moglo ubiti, protjeralo što se moglo protjerati, popalile i uništile sve džamije i sakralni objekti, sve ono što podsjeća da su tu bili Bošnjaci-muslimani.

Ponovo je nastupio metež u Srebrenici... Svaki dan kojeg je dočekala Srebrenica značio je stotine žrtava nevinih ljudi, i bilo je jasno da je tragedija Srebrenice neizbježna. I zaista, jula mjeseca 1995. godine, četnička noga kročila je na krvlju natopljenu srebreničku zemlju po kojoj su do jučer hodale Gazije sa ispisanim šehadetom oko glave. Desio se nezapamćen genocid nad Podrinjcima.

Gazije su u organizovanim jedinicama probijale četničke linije prema slobodnoj teritoriji i mnogi su svoje mlade živote uzidali u temelje ove prostrane bosanske zemlje. Za svaki naš slobodan korak ovom jedinom domovinom, za milozvučne glasove mujezina sa visokih bosanskih munara, zahvaljujemo, u prvom redu, našem Stvoritelju, pa našim gazijama koji nisu žalili poginuti za spas svoje vjere i svoga naroda. Svaki mezar srebreničkog gazije je naša obaveza da nikada ne zaboravimo tragediju Podrinjaca i njihove živote koji su tek počeli da cvjetaju. A mi, jesmo li svjesni da su oni poginuli baš za nas, upitajmo sami sebe. Neka im je vječni rahmet duši.

LINIJE IZNAD SREBRENICE

Nakon granatiranja demilitaizovane zone počeli su uvodi u stravu i užas. Oko 40 hiljada ljudi je bilo u demilitarizovanoj zoni. U to vrijeme bio sam na liniji sa jedinicom iznad Srebrenice na jednoj koti. Svojim očima sam vidio prelazak i dolazak silnih četničkih jedinica iz Srbije preko Skelana, redovne vojske Srbije. Ispred mehanizacije su tenkovi, transporteri i ostala motorna vozila, zatim silna pješadija. Dakle, Srbija je ušla u Bosnu da napadne demilitarizovanu zonu, zajedno sa grčkim i mnogim drugim stranim dobrovoljnim jedinicama, za što postoje validni dokumenti. Već tada je bilo jasno da se Srebrenica teško može odbraniti.

ŽESTOKI OTPROR - SREBRENICA NIJE PALA BEZ OTPORA

                 Ali Srebrenica nije pala bez otpora. Nekoliko dana od već započetog napada na Srebrenicu pružan je žestoki otpor svim sektorima odbrane. Lično sam bio u jedinici koja je zaustavila prodor četnika iz Šekovica u Srebrenicu, sa jugozapadnog dijela prema Srebrenici, gdje su pretrpjeli gubitke u ljudstvu i naoružanju.

Tako je bilo na svim prilazima prema Srebrenici. Sjećam se jednog žetokog borca koji je hrabro jurišao prema tenkovima i transporterima. Od granate koja ga je izravno pogodila, dijelovi njegovog tijela sakupljeni su u vreču, sav raskomadan. Bilo je dosta takvih prijmera hrabrih boraca koji su i '92 pružili žestok otpor, kao i tada '95. Postoje dva trenutka za mene najžalivija u životu, a to su kada sam tada '95 godine napuštao Srebrenicu, i kada sam nakon toga tri puta odlazeći na hadž napuštao Meku i Medinu.

Ova dva događaja su veoma važna u mojoj priči, proboj iz Srebrenice i Odlazak na hadž, o čemu će kasnije biti riječi. Zato je za mene sada Srebrenica nacionalna kibla Bošnjaka kao što je Meka to u vjerskom islamskom smislu, kibla svih muslimana svijeta. Tako i Srebrenica treba biti nacionalna kibla svih Bošnjaka, ma gdje bili. Da opominje i poručuje. Motivacija za društveni aktivizam je drugačija iz Srebrenice.

NAPUŠTANJE SREBRENICE OD STRANE VOJSKE I NARODA

VRIJEME SREBRENIČKOG EGZODUSA, PRISILNE HIDŽRE I ODLASKA U NEPOZNATO

MJESTO JAGLIĆI

                 Nakon što se odlučilo da se krene u proboj, počelo se sa organizacinoim dijelom, iako je to bilo vrlo teško u takvoj situaciji, ali se ipak na mjestu zvanom Jaglići iznad Srebrenice formurale brigade iz svih podrinjskih opština, uvlačeći u svoj unutrašnji dio ljude bez oružja kako bi bili zaštićeni. Bila je noć pred polazak sa zbornog mjesta Jaglići u proboj. Prišao mi je jedan moj učenik iz kluba sa vidnim žalom na licu rekavši mi da je ovo možda poslednji put da se vidimo. Tražio je da se halalimo. Dao mi je jednu kesicu kakaa iz lanč paketa i to je bilo jedino što sam odmah konzumirao, i danima nakon toga nisam ništa jeo.Nikada više nisam vidio tog momka Admira-Dadu kao ni Safeta,Ikana,Elvira,Nusreta itd...Svi su oni ubijeni od dušmanske ruke u nekim od podrinjskih vrleti.Svi su oni bili članovi našeg Udruženja.Trenutno radimo na aktivnostima izrade „Spomen parka“ njih.

Čitavih šest dana puta svega što sam pojeo bio je taj kakao i na sredini puta dio jedne riblje konzerve koju smo podijelili nas nekoliko boraca, i ponegdje neka voćka. Šest dana nespavanja, gladi i probijanja oko 130 km puta prema Tuzli. Tu noć su domaće životinje bile puštene iz štala. Mogle su se naslutiti strahote koje nadolaze. Kao u filmovima strave i užasa djelovalo je tu noć. Konji su njištali, psi zavijali, sve je mirisalo na krvoproliće. U momentima čovjek nije mogao razabrati da li je san ili java, i to dvoje se stalno preplitalo dužinom čitavog puta u proboju.

Dešavalo se da na trenutak insan zaspi u pokretu ili kraćoj pauzi i počne sanjati neke lijepe snove, Bajram u krugu porodice, vruća hrana, veselje, blagodat i onda se trzne iz kratkog sna shvativši zapravo u kakvoj se situaciji nalazi, strašni osjećaji. Kako i to da u toku proboja budan, a zbog isrpljenosti, vidiš sve i osjetiš sve ono što bi želio, a nemaš, čista fatamorgana. Kolona dužine 15-tak kilometara se pripremala da u zoru krene putem neizvjesnosti. Jedna sekunda vječno traje, takav je osjećaj kada je čovjek u nevolji, dok ono što je lijepo tako se čovjeku čini da brzo prođe. Kada je svanulo, narod i borci ko sardine jedni iz druge, gužva i tjesnac, da se sasvim malo moglo pomijerati. Poput stampeda, kolona se počela njihati na sve strane, zagušenja, uski putevi jer je sve minirano, bojazan od mina, a sa druge strane još veća panika se stvorila kada se spoznalo da nedaleko od nas se vide četnici, okolo po linijama sa minobacačima, pragama, tenkovima i ostalim oružjem i oruđem. Najveća većina u koloni od 15-tak hiljada ljudi nije bila naoružana. Bilo je djece i staraca, čak i žena i djevojaka koji nisu htjeli otići na Potočare prema bazi UN-a. Navedena situacija i sve situacije koje će uslijedii čovjeka dovode do izgubljenosti, pogtovo ljude koji nisu ima čime da se brane, nenaoružani. Sam osjećaj da smo ostavljeni na milost i nemilost zlotvoru, kako od međunarodne zajednice, tako i od naše vojno-političkog vrha, ma kako to nekome zvučalo. Zamislite se u toj situaciji i niko ne reaguje.

             Sjećate se snimka posljednjeg vapaja iz Srebrenice prije napuštanja iste od rahmetli Nine Čatića, ovo je naše posljednje javljanje iz opkoljene Srebrenice. Tuzlanski kanton broji pola milona muslimana-bošnjaka, a da ne govorim za ostale dijelove Bosne, a samo je 30-tak ljudi istinski probijalo liniju iz Nezuka. Put od 130 km nije malo ići, na izlet sa svom logistikom, a kamoli toliko kilometra sa svim onim što smo imali kao prepreku. Ubačeni elementi, infiltriran neprijatelj unutra, trovanje izvora, zloupotreba opreme UN-a koju su četnici koristili i mamili civile na predaju. Kako sam ranije naveo, ja sam se već od '92 godine susretao sa sličnim situacijama, i imao sam iskustvo u tom pogledu skoro bezizlaznih situacija. Straha je bilo, što je normalno, ali nije bilo panike. Iskustva koja sam imao ranije u sličnim situacijama pokušao sam iskoristiti tako što ću maksimalno dati od sebe da druge smirujem i usmjeravam. Bio sam na čelu kolone sa još nekim ključnim izviđačima. Bio sam zamjenik k-dira čete vjerskog karaktera od 120 ljudi sastavljeih od iz svih drugih jedinica i opština srednjeg Podrinja, što je uveliko olakšalo kretanje kroz teritoriju dugu oko 130 km. Jer smo u jedinici imali pripadnika iz svih dijelova Podrinja. A pošto sam istim putem pješke došao sa jedinicom iz Tuzle '92 godine, zajedno sa svojim saborcima koji su zajedno tada sa mnom došli, pružali smo podršku ostalim u orijentaciji u vremenu i prostoru. Psihološki je bilo izuzetno važno kada neko pita koliko još ima, a ne zna prostor, a mi koji smo prošli taj put, kažemo tu je to odmah iza onog brda, što je stimulisao ostale i davalo volju i budilo adrenalin da se uspije. Mada je iza tog brda bilo još stotine brda do spasa .Bio sam sasvim smiren i stabilan, prekaljen sličnim situacijama. Iskusio sam prije i dugo pješaćenje upravo istim putem kojim se probijamo sa istom kilometražom.

Iskusio sam bliske sukobe sa neprijateljem, iskusio strah, paniku, glad, žeđ, nespavanje, ismrcvaljenost organizma i razne teške situacije za tijelo, um i dušu. Na pomolu je sada ponovo preživljavanje svega toga u još jačem intenzitetu.
Ono, naravno, što se čovjeku najviše vrti po glavi, i čime je mislima preokupiran u teškoj situaciji jeste da li ću preživjeti. Sama pomisao kako je daleko Tuzla, kako je i nazvan dokumentarni film nedavno urađen, budi sumnju u moguće preživljavanje. U tim situacijama se testira vjera, i to da čas naše smrti niko ne može ni približiti ni udaljiti. Tada, i u tim trenucima čovjekova vjera u Boga dolazi do vrhunca ili dolazi u sumnju. Tada, ne samo da se izgovaraju molitve i dove, već je svo biće čovjekovo stopljeno sa vjerom u Boga, svaki damar dovi Allahu i priziva pomoć, jedino se u Njega uzdajući. Allah dž. š. u tim situacijama daje posebno stanje, hal ljudima.

BULJIM

                Mjesto zvano Buljim po početku granatiranja i paljbe sa četničke strane počele su padati prve žrtve. Dobijam informaciju da je poginuo jedan moj učenik od 13 godina na navedenoj livadi. Srce se zgrčilo, sledilo. Bez teksta sam. Samo prije nekoliko sedmica sam njemu i ostalima držao lekcije iz borilačkih vještina, islama, civilne zaštite u takozvanoj (ne)zaštićenoj zoni UN-a. Inna lillahi ve inna ilejhi rađiun. Čista duša i neuprljana, akoBogda, vraća se svome Gospodaru, pomislio sam. U nastavku granatiranja pada granata neposredno od nas. Od silne eksplozije rasprštilo se kamenje. Pogodio me kamen u glavu, potiljak, preko savijenog vojnog kačketa. Pao sam na zemlju kao pokošen, misleći da je geler. Pipam po potiljku, nema krvi, ali postoji jedna velika rupa na kapi koju još čuvam kao uspomenu na taj događaj. Kada je sudbina čovjeku da još živi, kroz iglene uši se provlači. Kako se kaže u predajama „Kada bi snopovi strela (čitaj metaka, gelera) letilo prema tebi neće te usmrtiti ako ti nije suđeno.“

Ovo je jedan mali dio priče koji je vezan za život i preživljavanje u Podrinju 1992-1995.godine.

Mehdin Jakubović

Nastavak priče ratnog puta Mehdina Jakubovića od Buljima do slobodne teritorije

Jučer smo na našoj stranici objavili tekst preuzet sa portala diwan-magazine.com, isti tekst je proširen fotografijama i tekstom iz životnog puta Mehdina Jakubovića koji se nalazi u dnevniku koji je vodio. Donosimo Vam nastavak priče o životnom putu Srebrenog štita, podrinjskog gazije, a tekst se nastavlja dalje od događaja u mjestu Buljim poslije pada ne/žaštićene UN enklave Srebrenica 11. jula 1995.g.

PRELAZAK JADRA

Sljedeća pepreka bila je preći putnu komunikaciju na potezu Kasaba - K.polje i rijeku Jadar. Nakon što smo uspješno prešli asfalt ispod Mravinjaca, mjesto gdje je druga destinacija konačenja na Maršu mira, morali smo preći nabujali Jadar. Vrlo jaka i žestoka fizička prepreka koju smo uz Allahovu pomoć prebrodili i zaputili se ka Udrču, najvećoj planini na tom prostoru.
UDRČ

Djelimično ulaskom na Udrč prvi dio teškog puta je okončan. To i nije bilo teško prvoj grupi koja je naoružana, jer se teško ko mogao suprotstaviti takvoj jednoj grupi boraca, sastavljenoj od diverzantskih jedinica iz svih podrinjskih brigada. Problem je rasuta kolona od Buljima do Udrča.

DEBELA BUKVA

Iza nas je ostalo na hiljade naših saboraca i civila. Još uvijek nerazjašnjen slučaj takozvane „Debele bukve“ , eksplozije koja se dogodila kod nje, i najveće rasulo kompaktne grupe koja je krenula iz Srebrenice. Boraca i civila sada je bilo na sve strane, 30 kvadratnih kilometara rasutih po manjim i većim grupama. A žrtava je do sada već bilo i previše.

PRVA ČETNIČKA ZASJEDA NA SNAGOVU

Sljedeća najjača zasjeda je bila na Snagovu, mjesto Marčići iznad Zvornika. Zasjeda koju smo uspješno neutralizovali i zarobili vođu te grupe, komandira.


KRIŽEVAČKE NJIVE I KERAMET U OBLIKU LEDA

Križevačke njive, mjesto iznad Zvornika, gdje se slobodno može reći da je bila izravno Allahova intervencija .Naime, najedanput je počeo da pada led pračen gustom maglom i kišom, i to samo na nekoliko kvadratih kilometara taman gdje su se nalazili tenkovi iznad Baljkovice i gdje se pokušavalo priči, ali nije moglo. Allahovim davanjem leda i takvih meteo uslova je pogodovalo da se neutrališu tenkovi i stvori uvertira ili preduslovi da se krene u odlučujuću bitku, proboj ka Nezuku, koji je bio pod kontrolom Armije BiH. Led i kiša su dobrodošli i za osvježenje, jer su ljudi od nespavanja i izmrcvaljenosti ostajali na mnogim mjestima bez mogućnosti da ih se probudi. Ali ovaj led i hladna kiša i takvi meteo uslovi nisu dozvolili da više bilo ko zaspi. Maksimalno razbuđivanje pred konačnu bitku na Baljkovici. Takvi meteo uslvovi su ovlažili list pa se nečujno moglo vrlo blizu doći neprijatelju.


PROBOJ NA BALJKOVICI

Baljkovica, posljednje uporište četničko. Gotovo neizlazna situacija. Tako blizu, a tako daleko od spasa. Blizu geografski, kilometar i manje od naše teritorije, a daleko u taktičkom smislu mogućnosti spram odnosa snaga i onoga šta mi imamo na raspolaganju, a šta četnici. Spas, je li to samo spas ako preživim i pređem u slobodnu zonu pod kontrolom Armije BiH? Pitao sam sebe, obzirom da oko mene od granata su ljudi ginuli od gelera, smrt na svakom pedlu zemlje na kojoj smo stajali. A šta je sa spasom duše, u dijelićima sekundi mi se vrtilo po glavi. Fizički sam još čitav i zaštićen u moru gelera i puščanih zrna. Moj um i moje mentalno stanje mora ostati netaknuto, čvrstina volje da se izvrši proboj i spoji sa našim narodom, čvrstina volje da psihički ne posustanem u datom trenutku, u smislu da budem priseban, ko sam, šta sam, i da je sve u Allahovim rukama,treba da se priklonim Njegovoj volji i da bez sumnje, ako to On bude odredio, odem na onaj svijet, a ako pak ostanem opet Njegovom voljom, živ da budem i ostanem psihofizički zdrav. Neizvjesnost i skoro nekakva mogućnost da se probiju trostruke četničke linije. Nadomak nas, sasvim blizu naša braća iz Nezuka pokušavaju probiti liniju sa suprotne strane. Žestok okršaj. Na desetine puta sam izgovorio šehadet, očekujući svakog trenutka smrt. Zamislite u ovom trenutku, kada svakog trena očekujete smrt, skoro bezizlazna situacija, ovodunjalučki džehennem, a onda Allah da da samo nakon par mjeseci nakon proboja budem u najsigurnijem gradu Mekki, odlaskom na hadž kao borac Armije BiH. Na hadž sam, kao borac, otišao odmah po potpisivanju Dejtonskog sporazuma. Za mene je proboj iz Srebrenice, a i odlazak na hadž, bio veliki ispit u ovodunjalučkom smislu kao priprema za ono što će neminovno doći. Proboj iz Srebrenice nosio je za sobom neizvjesnost, strah, iščekivanje, nespavanje,borbu za golu egzistenciju. Sve ono što se dešavalo u šest dana mog proboja, u dužini 130 km, nemoguće je opisati, bili bi potrebni tomovi knjiga da se sa svakog aspekta to opiše.

Ali sve to što se meni i mojoj braći dešavalo u putu te raznovrsne kušnje, u obliku svakojakih nedaća je upravo ono, kako se kaže u islamskim predajama, da će ljudi na Sudnjem danu stotinama godina čekati u neizvjesnosti u velikim skupinama, kada niko ni na koga neće gledati, svako će se o sebi pozabaviti i gledati šta će sa njim biti. Allah je dao meni i mnogim drugima da tu sličnu situaciju preživimo još na ovom svijetu, koliko toliko sličnu. Drugi i najsličniji događaj na dunjaluku je obavljanje hadždža i obred kretanja sa Arefata na Muzdelifu, pa dalje do Džemreta. Isto tako, velike skupine ljudi sporo se kreću, sa svim psihofizičkim nedaćama,i to je dosta slično onome kako se opisuje Sudnji dan, zapravo to i jeste obred koji simbolično i predstvalja to, svi u ihramima, svi isti, hrlilomo nekamo u neizvjesnosti, strahu i isčekivanju kako će nam se presuduti. Ja sam slične situacije imao, doživio i preživio da to u realnosti osjetim, u ratnom okolnostima u proboju iz Srebrenice 1995.godine, i samo za nekoliko mjeseci da to simbolično osjetim kroz navedene obrede hadždža u najsigurnijem gradu kako ga Allah dž.š.opisuje u Kur'anu. Još se nismo probili. U tom momentu skoro bezizlazne sitacije, imao sam priliku sa jednog uzvišenja nakon što sam čuo zvuk spasa, pokliće naših boraca gdje su na jednom sasvim blizu dijelu linije od mene koordinirano probili četničku gvozdenu liniju, gledati kako borac iz Srebrenice i borac iz Nezuka sa suprotne strane trče jedan drugom u zagraljaj. Linija je probijena. Četnici su Allahovom odredbom i borbom pripadnika Armije BiH sa obje strane ustuknuli. Nastaje borba da se izvuku ranjeni i mrtvi. Pričao mi je kasnije brat, koji je u tom vaktu bio u Austriji još od prije agresije, samo su kaže čuli da je Srebrenica pala i onda nikakvih informacija o nama danima ,samo se nagađalo gdje smo i šta smo. Kazao mi je da je u tim danima, jednu noć, sanjao mene u velikoj gomili naroda kako mu govorim da je sa mnom sve uredu i da ću se probiti i spasiti. Bio je to istiniti išaret mom bratu koji je u tom vaktu doživljavao istinski islamski preporod, pa i ne čudi nekliko istinitih snova koje mi je ispričao. Kada smo se prvi puta nakon 1991. godina vidjeli u Lukavcu po njegovom dolasku u Bosnu, zagrlio me i zaplakao. Kasnije mi je rekao da to nije samo emotivni plač zbog susreta, već zbog ispunjenja njegovih snova, da ćemo se opet živi sresti.

IZLAZAK NA SLOBODNU TERITORIJU NEZUK POD KONTROLOM AR. BiH
Na slobodnoj teritoriji Nezuka dočekao nas je naš narod sa nevjericom šta se dešava, emocije su nadirale na sve strane. Na jednoj poljani bila je trpeza ,skovani veliki, dugi inprovizovani stolovi napunjeni hranom u izobilju. Iz Srebrenice sam pošao u vojnoj uniformi i vojnim čizmama, a u Nezuk sam stigao nakon šest dana proboja bos, čizme se u putu poderale, sav poderan i rasčupan. Kada sam se kasnije u Živinicama pogledao u ogledalo nisam mogao vjerovati da sam to ja. Brada narasla preko mjere, rasčupana, oči upale, jagodice na licu izražene ,za nepvjerovati kako sam izgledao. Ali ostao sam psihički i mentalno sabran, nisam klonuo duhom, držala me neka nadnaravna neobjašnjiva snaga. Sjećam se samo par dana nakon proboja sjedio sam na jednom sijelu sa jednom grupom domicijelnog stanovništva, i sa nekoliko osoba koje su sa mnom preživjele proboj. U toku sijela jedan mi prijatelj reče da mu nimalo nisam izgledao kao neko ko je prošao tu golgotu, nije se to na meni primijetilo, nisam bio psihički rastrešen, i na meni se nije primijetilo da je neko ko je samo par dana prije prošao sva ta iskušenja. Sjećam se isto da su nas nakon prelaska u Nezuk, nas jednu grupu sa nekim kamionom dovezli do Kalesije, u neko selo, i tu je nas nekoliko raspoređeno kod jednog hadžije koji je sam živio. Bio je veoma brižan prema nama. Bila je noć kada smo stigli u njegovu kuću.


BRATSKI DOČEK BOŠNJAKA OD STRANE BOŠNJAKA

Malo smo se odmorili i ustali u vrijeme sabaha da klanjamo. Kada je hadžija primjetio šta želimo, ozarena lica je tražio lavor i ibrik da uzmemo abdest. Dojmilo ga to i radost mu se vidjela na licu zbog toga, obzirom da u mojoj grupi koji smo zanočili kod njega prosječno smo bili stari 20 godina. Ja sam tada imao 25-tu godinu, ostali sa mnom su imali 20 i manje godina. Stigao sam u Živinice isti dan od našeg hadžije koji nas je ugostio tu noć u Kalesiji. Na trgu Živinica sreo sam neke komšije iz mog mjesta gdje sam živio prije agraesije, Suhe kod Bratunca. Iz daljine sam vidio da mi dolazi srednji brat koji je bio na ratištu u Kladnju. Stao sam za leđa jednom svom komšiji i brat je prišao grupi nevidjevši mene sakrivenog iza leđa komšije. Sav zabrinut komentarisao je situaciju, i to da o meni još ništa ne zna. Zadnji put smo se vidjeli 1992. godine u Kalesiji, kada sam ja krenuo pješke put Srebrenice sa jednom većom formacijom.

Iznenada sam se stvorio pred njim iza leđa komšije na pola metra od njega, bio je to za njega šok, veliko iznenađenje. Dalje pretpostavljate, izliv emocija. Zajedno smo se brat i ja uputili ka mjestu Kopjevići kod Živinica, gdje je bila moja mati. Susret sa njom je nemoguće opisati. Zagrljaj bez riječi koje ona, a niti ja, nismo mogli izustiti. Bilo je to tačno tri godine kako sam se rastao od nje, bez da joj kažem da idem daleko u neizvjesnost, 130 km prema svom zavičaju. Tada mi je brat sav veseo skratio bradu i kosu, nekim makazama, radoznalo pitajući šta je sve bilo u vremenu od tri godine u Srebrenici, od kada nismo bili zajedno. Pored toga veselja, da sam ja preživio proboj, osjetno se na nama primjećivala žal,tuga,svjesnost da na hiljade naše braće još nije prešlo taj daleki put, i mnogi nisu nikada prešli. Upravo tih dana kada smo o njima razmišljali mnogi su upravo tada bili streljani i pogubljavanji od zločinačke ruke širom mjesta na kojima sada stoji obilježje masovnih grobnica po Podrinju.Možemo samo zamišljati kako su završavali i kroz kakve su muke prolazili a i imamo njih nekoliko koji su preživjeli streljanje i svedočili su na prvi pogled nevjerovatnu priču.

DEŠAVANJA U TUZLI I SREBRENICI NAKON ŠEST DANA PROBOJA I DALJE

PROMIŠLJANJA O SREBRENICI I PROBOJU SA DISTANCE 18 GODINA
Polovina Gazija (njih oko 200) nikada nije ugledala svoje najmilije, ostali su da leže po vrletima bosanskih planina, zadovoljni onim što im je njihov Gospodar pripremio. Oni koji su, hvala dragom Bogu, kročili na slobodnu teritoriju vječno će čuvati uspomene na svoju braću i prijatelje koje je zbližila ideja Islama. Klub u kome su se stekla brojna poznanstva i prijateljstva koja će se pamtiti još vijekovima poslije nas.

SREBRENICA JE MOJE OSVJEŠĆENJE I MOJE PROSVJETLJENJE
Sudbina je da ja godinama prolazim utrtu stazu put Tuzla - Srebrenica. Da me podsjeća, da budem pripravan, da budem na nivou zadatka koji je pred Bošnjacima-muslimanima, da pamte i ne zaborave.
Prvi put hodio sam tom stazom u avgustu 1992. godine kada sam kao dobrovoljac, sa još 500 saboraca, krenuo od Tuzle prema Srebrenici, 130 km dug put. Drugi put sa istom tom stazom se probijao iz Srebreničkog obruča 1995 .godine. Zatim od 2008. godine, kao pripadnik Oružanih snaga BiH, sa vojskom pratim „Marš mira“ logistička i druga podrška. To činim već pet godina, a i ove godine ću to činiti, akoBogda, po šesti put. Podrška „Maršu mira“ traje četiri dana, od destinacije do destinacije. Od Nezuka do Srebrenice.

Sasvim dovoljno vremena da se vrate sva sjećanja. Prebiram i analiziram svaki detalj, svako mjesto, zašto i kako se to dešavalo. Kada sam 1992. godine krenuo iz Tuzle u Srebrenicu imao sam 21 godinu, tek odslužio bivšu JNA. U proboju iz Srebrenice imao sam 25-tu godinu. Sada evo, kada trebam za par sedmica krenuti ponovo tom stazom, za neke stazom smrti, a za neke stazom spasa 1995. godine, sa vojskom kao podrška „Maršu mira“ imam 42 godine. Sa akademskim zvanjem,profesor Odbrane i Sigurnosti.Analiziram agresiju na BiH i rat kao iskusan vojnik i starješina iz rata,sada školovani oficir,analiziram sve i razmišljam.Magistrant na fakultetu PN u Sarajevu,odsjek Politologija,smjer Europske integracije,one iste Europe koja nas ostavila na cjedilu i 92' i 95'.Tema: Muslimanski migraniti i njihovi problemi integracije u Europrostoru,slučaj Njemačka“ proučavam sada kako se odnosi prema nama i šta sada planira sa nama. Vjerski obrazovan, tri puta hadždž obavio, dosta zreliji i iskusniji, svjetovno i duhovno sa očuvanim zdravim razumom, izvojevane bitke još 1995. godine u proboju za tijelo, um i dušu, sa ove distance nakon 18 godina pokušavam se mentalno usresrediti i dokučiti, i iz svega od tih dešavanja izvuči pouku i poruku. Sve to pretočiti kroz praktičan rad i djelovanje, pisanu riječ i video zapis za generacije koje dolaze, kako se nikada i nikome ne bi ponovilo isto. Zato kažem Srebrenica je moje osvješćenje i prosvjetljenje. Riječ Srebrenicu trebamo analizirati slovo po slovo kako to neki čine. Svakom pojedinom slovu dodati jednu osobinu koju mi Bošnjaci trebamo imati, da se ne bi ponovilo i da bismo opstali:
S kao Samosvjesnost i spremnost;
R kao Rad na nezaboravu;
E kao Edukacija – važno je biti na mjestima gdje se odlučuje, a to se može samo putem edukacije i obrazovanja. Naglašena potreba za obrazovanjem na svim poljima;
B kao Bosna – da nam vodilja bude patriotizam i ljubav prema domovini. Ta ljubav za nas treba da bude farz;
R kao Rad- raditi i samo raditi, truditi se duplo vise nego ostali;
E kao Evaluacija – moramo znati da se ne ponovi;
N kao Nauka – ko ovlada naukom, vlada svijetom, nauka i kontinuirano obrazovanje, u skladu sa prvom kur`anskom porukom: ”Uči, u ime Gospodara svoga…!”;
I kao Islam- vjerski identitet kao neodvojiv dio ukupnog identiteta Bošnjaka
C kao Cilj- moramo biti svjesni naših ciljeva, a to su Islam, domovina i jezik
A kao Amnezija – oslobođenje od pogubnih svojstava uskogrudnog gledanja, međusobne zavisti , ljubomore, pakosti, mržnje.

NA KRAJU PORUKA I POUKA
"A u čemu bi bila svrha
i vrijednost našeg života
ako ne bismo težili savršenstvu duha i tjela,
ako ne bismo težili putu plemenitom.
Opstaju i uspijevaju samo strpljivi i uporni,
oni čija su srca oplemenjena tom najljepšom ljudskom vrlinom,
koja se zove plemenitost.
Samo ti osjećaju i shvataju pravu vrijednost života.
Nakon što sam preživio Srebrenicu, genocid i tu, za mene, najveću ovodunjalučku, za sada, kataklizmu, rekao sam sebi da sam i sam mogao negdje ostati, svirepo ubijen u podrinjskim vrletima, čak ni da mi se za kosti zna.,Rekao sam sebi da ću do kraja život sav svoj život i sve svoje lične potencijale i resurse podrediti za opšte interese Bošnjaka –muslimana i čitavog čovječanstva. Radio sam to i prije agresije, u toku agresije na BiH još više, ali nakog srebreničkog egzodusa i nakon što sam preživio, zadnjih 18 godina sva moja preokupacija je rad za opšte interese Bošnjaka-muslimana.

Samo jedno od velikih djela Mehdina Jakubovića je i pokretanja civilnog sektora u Srebrenici 1993.godine. Osnovan je klub borilačkih vještina koji je ubrzo prerastao u pokret pod nazivom Muallim. Kroz ovaj pokret mnogi mladi ljudi su imali obuke iz borilačkih vjeptina, ali i iz civilne zaštite, prve pomoći, snalaženja u prirodi i sve u duhu islamskog obrazovanja.

Danas ovaj pokret živi u obliku udruženja „Prosvjetitelj“ sa sjedištem u Srebrenici u prostorijama zgrade Medžlisa IZ Srebrenica gdje je prvobitno i nastao.

Trenutni predsjednik udruženja je profesor Nerzduin Hajdarević, a više informacija o radu udruženja i kako stupiti u kontak, eventualnu suradnju možete putem telefona +387 61 295 703

Dvadeset godina kasnije, poslije doživljenog genocida, izgnanstva, izbjeglištva i povratka u bosansko Podrinje, Udruženje za afirmaciju univerzalno pozitivnih vrijednosti „Prosvjetitelj“ je registrovano udruženje koje je prepoznatljivo po istim principima na kojim je osnovano. Disciplina, humanost, posvećenost, odricanje su odlike po kojima je udruženje prepoznatljivo u narodu.

MISIJA

Bolja i jača Bosna i Bošnjaci. Stvaranje mogućnosti za informisanje, edukaciju i učešće građana u afirmaciji univerzalno pozitivnih vrijednosti i demokratskih promjena u zajednici. Prosvjećivanje i osnaživanje pojedinaca za preuzimanje inicijative i odgovornosti u vlastitoj zajednici. Solidarnost i lojalnost u ispunjavanju ciljeva kroz timski rad i profesionalizam.

VIZIJA

Civilno društvo koje svima pruža jednake mogućnosti i ohrabruje pojedince da kreiraju okruženje u kome žele da da žive. Više discipline, marljivosti, humanizma, odgovornosti i volonterskog rada u društvu. Afirmisane mlade kreativne osobe koje kroz multidiscipliniran pristup, u saradnji sa relevantnim akterima, doprinose afirmaciji svih pozitivnih, kulturnih, naučnih, intelektualnih, vjerskih i civilizacijskih vrijednosti bosanskohercegovačkog društva u svijetu multietničnosti i demokratskog okruženja. Poštenje, marljivost, odgovornost, tačnost, požrtvovanost i upornost kao glavne odlike našeg društva.

CILJEVI

1. Reafirmacija porodice kao temeljne institucije u društvu.
2. Razvijanje ideje i afirmacija svih pozitivnih kulturnih, naučnih, intelektualnih, vjerskih i civilizacijskih vrijednosti bosanskohercegovačkog društva.
3. Povezivanje sa drugim udruženjima i humanitarnim organizacijama koje vode brigu o mladima.
4. Organizovanje dječijih i omladinskih klubova namjenjnih članovima Udruženja.
5. Usmjeravanje omladine za rad u društveno korisnim aktivnostima.
6. Uspostavljanje saradnje i implementacija zajedničkih programa sa asocijacijom  i  pojedincima.
7. Podsticanje i sudjelovanje u stručnom osposobljavanju svojih članova kroz učešće u edukativnim seminarima i savjetovanjima.
8. Obavljanje i drugih djelatnosti u skladu sa statutom Udruženja.

SEKTORI

Ispunjavanje ciljeva i realizacija misije "Prosvjetitelja" danas se odvija kroz šest odvojenih sektora, a u isto vrijeme usko povezanih.

Sektor za edukaciju

Pozitivna afirmacija djece i omladine i usmjeravanje ka naprednom i prosperitetnom društvu realizuje sektor za edukaciju.

Sektor za ekonomsko djelovanje

Osnaživanje male privrede, poljoprivrednih gazdinstava i ekonomsko jačanje Bošnjaka Podrinja vodi sektor za ekonomsko djelovanje.

Sektor za humano djelovanje

Kroz humano-socijalni rad  vodimo brigu o svim kategorijama stanovništva, organizujući razne aktivnosti koje olakšavaju život onih najugroženijih.

Sektor za očuvanje kulture i tradicije Bošnjaka muslimana

Očuvanje narodnih običaja koji nisu u suprotnosti sa našom vjerom sprovodi sektor za očuvanje kulture i tradicije Bošnjaka muslimana.

Sektor za informisanje i odnose s javnošću

Svi naši važniji projekti prezentuju se široj javnosti. Web stranica je prezentacija svih aktivnosti koje naše udrženje realizuje.

Sektor za sport

Afirmacija sporta u mjestima povratka. U okviru sektora za sport djeluje klub borilačkih vještina i sportova Prosvjetitelj te sekcije u povratničkim naseljima koje okupljaju mlade kroz sport, edukaciju i zabavu.

Sektor za afirmaciju žene muslimanke u društvu

Afirmacija žene muslimanke u društvu. Jačanje porodice i uloge žene u porodici kao najvažnijem stubu svakog društva koje želi progres. Davanje mjesta ženi koje zaslužuje u skladu sa islamskim propisima.

Sektor za prosvjetiteljov podmladak

Afirmacija mladih na principima rada udruženja. Izgradnja jakih ličnosti među mladim ljudima prije punoljetstva i potpunog sazrijevanja. Ugradnja radnih navika i poštivanja islamskih propisa. Priprema za preuzimanje vođenja udruženja kada dođe smjena generacija.

"A u čemu bi bila svrha i vrijednost našeg života ako ne bismo težili savršenstvu duha i tjela, ako ne bismo težili putu plemenitom. Opstaju i uspijevaju samo strpljivi i uporni, oni čija su srca oplemenjena tom najljepšom ljudskom vrlinom, koja se zove plemenitost. Samo ti osjećaju i shvataju pravu vrijednost života. A ostale žalimo..." Nosioci ideje Udruženja

www.arhiva.bhprosvjetitelj.ba

U Memorijalnom centru u Potočarima danas je klanjana dženaza i obavljen ukop još 409 žrtva genocida koji se u julu 1995. godine dogodio u Srebrenici, zaštićenoj zoni UN-a. Dženazu namaz, koji je klanjalo više desetina hiljada ljudi, predvodio je reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini mr. Husein ef. Kavazović.

U najmanji kabur u Potočarima, spušten je i tabut s posmrtnim ostacima bebe Muhić, koja je najmlađa danas ukopana žrtva. Da je preživjela srebreničku golgotu, danas bi bila punoljetna djevojka.

Nakon današnjeg dana, sa do sada ukopanih 5.657 žrtava, u Memorijalnom centru u Potočarima bit će ukupno 6.066 nijemih svjedoka stravičnog zločina koji se u julu 1995. godine dogodio u Srebrenici.

Bijeli nišani uzdignuti prema nebu treba da podsjećaju, da se srebrenička tragedija ne zaboravi, ali i budu opomena da se nikada i nikome tako nešto ne dogodi.

Ispraćaju 409 srebreničkih žrtava na posljednje počivalište prisustvovale su majke, sestre, kćeri, članovi porodica i prijatelji, brojni građani te domaći i međunarodni zvaničnici.

Danas poslijepodne, kada svako od njih napusti Potočare, ostat će bol i tuga porodicama ubijenih, a onima koji još tragaju za svojim najmilijim nada da će u nekoj od brojnih masovnih ili pojedinačnih grobnica naći njihove posmrtne ostatke i dostojno ih ukopati.

Žrtve Srebrenice pronađene su na više od 150 različitih lokaliteta na području Podrinja, od toga 74 masovne grobnice, uglavnom sekundarnog karaktera. Još uvijek se traga za oko 1.500 žrtava genocida u Srebrenici.

Najmlađa žrtva srebreničkog genocida je ženska beba Have i Hajrudina Muhića. Također, ukopani su posmrtni ostaci 44 dječaka ubijena u srebreničkom genocidu. A najstarija žrtva je Edhem Rahmanović, rođen 1919. godine. U trenutku smrti imao je 76 godina.

Danas je ukopan i Nermin Nerko Subašić, najmlađi sin Munire Subašić, predsjednice Udruženja ”Majke enklava Srebrenica i Žepa”. Munira je poslije 18 godina traganja pronašla samo dvije kosti svog voljenog sina – kosti jedne ruke i jedne noge.

Svoj smiraj našli su i Šaban Salkić sa svoja dva sina, Senadom i Smajom, Hamed Halilović sa sinovima Hasanom i Hamdijom, Šaćir Rizvanović sa sinovima Mirzetom i Nijazom, kao i Smajo Ibrahimović sa sinovima Saibom i Salihom i bratom Smailom.

KOMEMORACIJA

Duraković: Naša poruka je pravda, istina, dostojanstvo i opstanak

Ovdje smo da bi sami sebe opominjali i napominjali na genocid počinjen u julu 1995. godine u Srebrenici, istakao je Ćamil Duraković, načelnik Opštine Srebrenica danas u Memorijalnom centru Potočari.

Prije dženaze 409. identificiranih žrtava genocida Duraković je naglasio da su strašna dešavanja nakon pada Srebrenice u julu 1995. samo završnici udarac u četiri godine genocida.

„Htjeli su da se zatre trag bošnjačkog naroda na obalama krvave Drine. Ovdje u Memorijalnom centru u Potočarima leže i ležat će najbolji od nas. Ovdje su kosti onih koji da nisu ubijeni, danas bi bili punoljetni. I novorođena beba, koja će danas biti ukopana, danas bi bila punoljetna. Naše kćeri i sinovi koji su imali sreću preživjeti genocid sa nama sada šalju poruku da nas ništa ne može zaustaviti u obnovi na prvoj liniji odbrane naše vizije, vizije očuvanja naše zemlje. Naša poruka je pravda, istina, dostojanstvo i opstanak”, između ostalog, rekao je Duraković.

On je pozvao i na jedinstvo u cijeloj BiH.

„Naš povratak u Srebrenicu početak je jasne demokratske i pravedne borbe kojom želimo umanjiti razmjere genocida. Imamo odgovornost prema onima, koji leže i ležat će u Memorijalnom centru. Pozivam vas na jedinstvo. Neka sa ovog svetog mjesta, gdje su nas doveli pred nestanak, ode poruka da smo opstali i pokažemo da Bosna i Hercegovina nije pala”, kazao je Duraković.

Al-Harbey: Bolna godišnjica

Predsjednik grupe prijateljstva Kraljevine Saudijske Arabije za suradnju s Parlamentarnom skupštinom BiH dr. Abdullah Humd H. Al-Harbey je u obraćanju prisutnim na komemoraciji u Potočarima zahvalio narodu i vlastima BiH kao i Organizacionom odboru za obilježavanje godišnjice s načelnikom Ćamilom Durakovićem na čelu kao i Udruženju Majke enklava Srebrenica i Žepa što organiziraju komemoraciju iz godine u godinu kako buduće generacije ne bi zaboravile na današnji dan.

- Na ovu bolnu godišnjicu smo došli da vam izrazimo saučešće zbog žrtava genocida poginulih u nepravednom ratu u kojem su pobijeni nevini. Kralj Saudijske Arabije je uvijek bio i bit će onaj koji kroz humanitarne akcije, stavove i geste pomaže muslimanski narod čime se potvrđuje bratska veza između nas. Mi možemo biti ponosni na našu vjeru koja različite vjere i rase spaja, a uzvišeni Allah dž.š. poziva na jedinstvo. Naš susret ovim povodom danas se odvija u nesvakidašnjim okolnostima s kojima se susreće naš muslimanski svijet. Te okolnosti pred nas postavljaju izazov da preuzmemo inicijativu i da pomognemo da se dijalogu da pravo mjesto u rješavanju problema u našim zemljama – kazao je Al-Harbey.

Ponovio je stav Saudijske Arabije spram BiH o poštivanju suvereniteta i integrireta ove zemlje te principa zajedništva i miroljubive koegzistencije svih naroda u BiH.

- Mi se zalažemo za umjereno razumijevanje islama, svima želimo sigurnost, mir i zajednički život, da nestanu bijeda i neznanje jer su to osnovni problemi današnjeg svijeta – dodao je, prenosi Fena.

Al-Harbey je na početku obraćanja, uime kralja i prestolonasljednika Saudijske Arabije, čestitao mjesec Ramazan svim muslimanima u BiH.

Moon: Osigurati održivi povratak preživjelim žrtvama genocida

Treći i posljednji put kao američki ambasador u Bosni i Hercegovni danas je u Potočare na obilježavanje 18. godišnjice genocida nad Bošnjacima u Srebrenici došao Patrick Moon, kako bi stajao uz porodice žrtava genocida, sa Srebreničanima, kao i sa njihovim prijateljima iz cijelog svijeta.

Govor je započeo porukom državnog sekretara Johna Kerrya povodom ove godišnjice.

- Uime predsjednika SAD-a Baraka Obame i američkog naroda, pridružujem se danas građanima BiH u odavanju počasti žrtvama užasnog čina genocida u Srebrenici u julu 1995. godine u kojem je života lišeno više od 8.000 nevinih ljudi. Kao što nam je poznato iz historije, istina i pomirenje su ključni za odvajanje od prošlosti i za bolju budućnost – naveo je Moon Kerryjeve riječi.

Američki zvaničnici pozdravljaju nastojanja svih koji nastavljaju tražiti pravdu za žrtve i koji rade na tome da se osigura da svi građani imaju pravo na povratak i život u miru u njihovim predratnim domovima. Također, odbijaju pokušaje da se nanovo piše istorija ili da se njome manipuliše, da se negira genocid ili da se negira multietnički karakter BiH.

Ambasador Moon je dalje rekao da međunarodna zajednica i građani BiH moraju uraditi sve u njihovoj moći i raditi zajedno na ispravljanju nepravde počinjene protiv stanovnika Srebrenice.

- Taj posao će ostati nedovršen bez ozbiljnih nastojanja da se provede Aneks VII Daytonskog mirovnog sporazuma, to jest da se osigura pravo svim bh. građanima na povratak u njihove predratne domove i da se radi na stvaranju uslova da bi im se to omogućilo – kazao je Moon.

Pod povratkom ne misli samo na vraćanje ljudi i obnovu njihovih domova, već održiv povratak što podrazumijeva sigurnosne garancije, borbu protiv diskriminacije, obnovu infrastrukture i pružanje šansi povratnicima da nađu posao, da im djeca imaju dobro obrazovanje i da se starim i bolesnim osigura pristup zdravstvenoj zaštiti.

Izražavajući najiskreniju sućut porodicama u Srebrenici, Bratuncu, Vlasenici, Žepi, Milićima, Zvorniku, Rogatici i Višegradu kaže “obavezujemo da nikada nećemo prestati tražiti žrtve koje još nisu pronađene”.

S druge strane, zadovoljenje pravde, prema njegovim riječima, počelo je kada su se utvrdila imena svih koji su ovdje nestali i procesom utvrđivanja odgovornosti onih koji su počinili ovaj genocid.

Navodeći da se taj proces nastavlja suđenjem Radovanu Karadžiću, Ratku Mladiću i njihovim saučesnicima dodaje da kazna za pojedince predstavlja samo djelomično zadovoljenje pravde.

- Svi ljudi koji prihvataju viši moralni sud moraju prihvatiti da je genocid počinjen u julu 1995. godine, a svi odgovorni moraju biti izvedeni pred lice pravde. Konačno suočenje sa tim zločinima znači da se moramo sjećati ne samo onoga što je počinjeno u BiH, već i onoga što svijet nije uradio – zaključio je američki ambasador u BiH Patrick Moon u današnjem govoru povodom obilježavanja 18. godišnjice genocida nad Bošnjacima u Srebrenici.

Uime američkog naroda obećao je da Sjedinjene Američke Države ostaju opredijeljene da pružaju pomoć Srebrenici i cijeloj BiH, poručujući „neka Bog prihvati duše svih koje danas ukopavamo i utješi njihove najmilije”.

Inzko: Ako zaboravimo nedužno ubijene, kao da smo ih ubili drugi put

Visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Valentin Inzko, u obraćanju na komemoraciji povodom 18. godišnjice genocida u Srebrenici, pozvao je sve prisutne i druge ljude u svijetu da odaju počast žrtvama i da mole za stradale da nađu smiraj u ovom “svetom mezarju”.

Inzko je prisutnima prenio dvije poruke, koje je dobio od jedne teško oboljele Sarajke, koja je napisala da će se “more suza sliti na tabutima šehida”, dok je franjevac Bosne Srebrne Nikica napisao da “na mržnju treba odgovoriti ljubavlju i mirom”.

“Identična poruka jedne muslimanke i franjevca je univerzalna i najjača, poruka i ‘Marša mira’, poruka cijelome svijetu da budemo bolji”, kazao je Inzko.

Visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH je podsjetio i na poruke koje kažu “ako zaboravimo nedužno ubijene, kao da smo ih ubili drugi put”, kao i “ako želimo upoznati BiH, moramo upoznati Srebrenicu, ako želimo razumjeti BiH, moramo prvo razumjeti Srebrenicu, jer ko ne poznaje Srebrenicu, ne poznaje BiH”.

Na kraju obraćanja, Inzko je poželio vječni rahmet žrtvama genocida, prenosi Anadolija.

Izetbegović poručio zločincima: Nikada vas nećemo prestati goniti

Suočavanje s punom istinom neophodno je za napredak i stabilizaciju jugoistočne Evrope kazao je u svom govoru na Komemoraciji u Potočarima član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović.

Izetbegović je podsjetio da će danas biti ukopano 409 nevinih žrtava srebreničkog genocida, među ostalim i četvorica očeva sa po dvojicom sinova, 44 dječaka, te beba Muhić kojoj roditelji nisu stigli dati ni ime.

- Pitamo se svih ovih 18 godina kome su oni i šta su mogli biti krivi. Riječi su nedovoljne da opišu zločine. Normalnom ljudskom biću neshvatljiva je mržnja koja je rezultirala višednevnim, sistematskim pokoljem više od 8.000 nevinih ljudi samo zato što su bili Bošnjaci, što su branili svoju avliju i kuću u kojoj su rođeni. Pucnji ubica iz srbijanske specijalne državne jedinice “Škorpioni” u izgladnjela tijela srebreničkih dječaka bili su pucnji u srce savremene civilizacije i globalnog poretka koje su u tzv. zaštićenoj zoni predstavljali “plavi šljemovi” holandskog bataljona UN-a. Vjerovatno se još samo u nacističkim logorima Hitlerove Njemačke nevinost i bespomoćnost žrtava tako vidljivo suočila s hladnom i nemilosrdnom mržnjom zločinaca, a i sa sramnom ravnodušnošću moćnih vladara svijeta. Oni koji su tragediju Srebrenice, ali i cijele BiH mogli spriječiti, ali nisu i pali su na ispitu istorije. Srebrenica će zbog toga zauvijek ostati tamna mrlja na obrazu najodgovornijih faktora međunarodne zajednice – kazao je Izetbegović.

Izetbegović je u nastavku govorio i o onima koji su direktno počinili genocid u Srebrenici.

- Zaklinjemo se ovdje, svake godine iznova, ovaj put u Ramazanu, žrtve Srebrenice nikada nećemo zaboraviti niti ćemo dozvoliti da laži prekriju istinu o najtežem stradanju u istoriji našeg naroda. Zločinci moraju čuti jasnu poruku – nikada ih nećemo prestati goniti, ratni zločin ne zastarjeva – kazao je.

Onima koji negiraju genocid u Srebrenici Izetbegović je poručio da takvim ponašanjem čine novi zločin i svrstavaju se na mračnu stranu istorije.

- Laži, provokacije i ignorisanje istine moraju prestati. Genocid u Srebrenici je zločin planetarnih razmjera i tu lekciju i mi i cijeli svijet moramo stalno ponavljati kao što ponavljamo lekciju o Holokaustu. Stoga, sa ovog mjesta, želim poslati jasnu poruku: suočavanje s punom istinom, ma koliko za neke bila teška, preduslov je za stabilizaciju i napredak – zaključio je Izetbegović.

Bećirović: Širiti istinu o genocidu

Predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine Denis Bećirović rekao je da „danas BiH ali i cijela planeta odaju poštu žrtvama jedinog genocida u Evropi nakon Drugog svjetskog rata”, javlja novinar agencije Anadolija (AA).

“Naša je trajna obaveza da širimo istinu o genocidu u Srebrenici zbog mrtvih, ali i živih, te tako šaljemo poruku da ne pristajemo na negiranje genocida, i da majke Srebrenice nisu same. Ne postoje riječi koje mogu opisati vašu patnju, bol i stradanje, niko vam ne može vratiti vaše najmilije, ali možemo obećati da ćemo učiniti sve da ubijeni i nestali budu pronađeni, a zločinci kažnjeni”, kazao je Bećirović.

Bećirović je istakao i da je vrijeme je da postavimo važna pitanja.

„Kako je moguće da se pred očima Evrope i svijeta još uvijek ponižavaju žrtve genocida u Srebrenici? Kako se negiraju presude međunarodnih sudova? Zašto međunarodna zajednica tolerira negiranje genocida u Srebrenici? Koji zli umovi mogu opravdati svirepo ubijanje nevinih ljudi?”, govorio je Bećirović.

Poručio je, između ostalog, da dobronamjerni ljudi očekuju odgovore na ova pitanja.

“Za nas je to pitanje ideološkog opstanka. Međunarodna zajednica je priznala svoje greške, jer nisu zaštitili stanovnike u Srebrenici. Brojni parlamenti širom svijeta osudili su genocid i bude nadu da se može doći do pravde. Ali to nije dovoljno. BiH treba konkretnu pomoć kako bi smo ublažili posljedice politike genocida”, pričao je Bećirović i dodao:

“Sjećanje na genocid moramo ugraditi u naše zajedničko pamćenje. Očuvanje države BiH mora bit naš prvorazredni interes ispred svih individualnih i partijskih interesa. Tako možemo izgraditi društvo slobode i jednakosti”.

Učesnici "Marša mira Nezuk -Srebrenica 2013" stigli su danas oko 17.30 sati u Memorijalni centar "Potočari". Učesnike Marša je dočekao načelnik srebrenice Ćamil Duraković. Na čelu kolone bile su dvije djevojčice, petogodišnja Amina i šestogodišnja Ajla u pratnji Visokog predstavnika u BiH Valentina Inzka - potvrdio je za Fenu predsjednik Pododbora za organizaciju "Marša mira" Muhizin Omerović.

Dodao je da je ovo bio jedan od najdostojanstvenijih marševa do sada te smatra da je ovogodišnji marš poseban. U putu do Potočara, kazao je on, imali su problema zbog kiše, ali ih ništa nije moglo zaustaviti. 

- Tabute s posmrtnim ostacima žrtava genocida do Musalle ćemo prenijeti nakon dolaska ostalih kolona iz Bihaća i Sarajeva - najavio je Omerović.

Prema planu, nakon toga slijedi vjerski program.

Učesnici će večeras prenoćiti u kampu Potočari, a sutra će učestvovati u obavljanju dženaza namaza i ukopu identificiranih 409 žrtava genocida.

Oko 5.000 učesnika marša je od 8. jula prepješačilo 86 kilometara od Nezuka do Potočara.

"Marš mira" postao je međunarodna manifestacija te se veliki broj ljudi iz svijeta pridružuje maršu.

Učesnici "Marša mira Sarajevo - Nezuk - Potočari 2013" također su stigli do Potočara nakon što su za osam dana prepješačili 220 kilometara od Sarajeva do Potočara.

- Svih 42 učesnika su dobro. Kolege koje su zadužene za logistiku su već postavile šatore u Gornjim Potočarima. Jako smo umorni, ali ponosni - izjavila je za Fenu članica Organizacionog odbora Lejla Čaušević-Sućeska.

Ovogodišnji Marš iz Sarajeva održava se drugi put. Učesnici pješače od Sarajeva do Nezuka, a onda se priključuju "Maršu mira" koji iz Nezuka kreće do Potočara.

Na ovaj način se obilježava godišnjice genocida u Srebrenici i odaje počast žrtvama genocida u julu 1995. godine.

Istocna Bosna

U prvi jutarnjim satima 8.jula počele su pripreme za polazak Marša mira u mjestu Nezuk kod Zvornika. Poslije uvodnih napomena za sve učesnike, upoznavanja sa kodeksom ponašanja i časa historije krenulo se prema Potočarima.

Od devet sati primjećene su prve grupe koje prolaze kroz kontrolnu tačku Parlog kod Baljkovice, općina Zvornik. U deset sati i trideset minuta naišla je i glavnina kolone koja se zaustavila u mjestu Zulići kod Parloga na mjestu šehidskog obilježja heroja Ejuba Golića gdje je upriličen čas historije.

Među prvima koji su prošli kontrolnu tačku na Parlogu su mladići iz mjesta Kobilići kod Sapne, a među učesnicima Marša su i članovi Kluba prijatelja Srebrenice iz Tešnja. Tešnjaci su krenuli pješke 4.jula iz svog grada, a jedan od pratilaca ove grupe je udruženje Prosvjetitelj.

Dok kolona još uvijek prolazi kroz prvu kontrolnu tačku na Parlogu, prve grupe stižu na Crni Vrh koji je udaljen skoro deset kilometara od Parloga. Prve lakše intervencije medicinske hitne pomoći zabilježene su na Parlogu.

Rijad Dedić je demobilisani borac iz mjesta Dugi Dio koje se nalazi na granici dva entiteta i ratnoj liniji Armije RBiH. "Ovako sam ih isto dočekivao u Nezuku prije 18 godina, samo što je tada glava bila u pitanju. Taj dan ću vječno pamtiti jer sam bio jedan od rijetkih koji je poznavao ovaj teren i bio u punoj kondiciji. Poslije učešća u probijanju neprijateljskih linija i formiranja koridora za prolaz preživjelih, komandanti su me zadužili da grupe ljudi koji stižu do Baljkovice prevodim do Nezuka. Prevodio sam grupe od 10 i 1000 ljudi od Zulića do Nezuka, ni sam ne znam koliko puta, prema računici mojih prijatelja taj dan sam prešao preko 100 kilometara na relaciji Nezuk-Baljkovica. Poslije 24 sata nespavanja i stalnog prevođenja dobio sam pola sata odmora i opet nastavio. Noge su mi bile u plikovima i cijeli tabani prekriveni žujevima i krvlju tako da se tabani nisu vidjeli, a stopala je bilo ružno pogledati. Zamislite kako je  bilo onda njima, koji su krenuli iz Srebrenice na nepoznat teren. Opet bih sve isto uradio i žao mi je što nisam mogao više." Rekao nam je Dedić u razgovoru dok smo iščekivali prve grupe na Parlogu.

www.arhiva.bhprosvjetitelj.ba

U srijedu 3.jula u Srebrenici je održano veče Kur'ana u prostorijama Doma kulture ucentru grada gdje se okupilo stotinjak srebrenčana. Program je organizovala organizacija Milli Gorus iz Hamburga. Osim u Srebrenici učači Kurana časnog gostovali su u Travniku,Cazinu i Brckom.

 Učači iz Turske, Njemačke, Makedonije i Sandžaka oduševili su prisutne i potvrdili da se radi o programu koji je svjetskog ranga. Udruženje „Prosvejtitelj-Muallim“ je ugostilo hafize i efendij u svojim prostorijama, od prisutnih gostiju dvojica obnašaju funkcije imama u Plavoj i Mehmed Fatih džamiji u Istanbulu.

Uz kahvu dobrodošlicu dragim gostima su prezentirane aktivnosti udruženja. Učači Kur'ana Abdulgafur Levent, Abdulkadir Ahmedi, Ali Sayid Aksay, Hasan Kara, Nesim Bayrami i Sedat Bekiri izrazili su punu podršku radu udruženja i nadu da će Allahova milost nastavljat da obasjava puteve„Prosvjetitelja„ jer djela ovog udruženja u prošlosti pokazuju u najboljem svjetlu milost Svevišnjeg.

 Nadajmo se da će projekti slični ovom i u budućnosti biti realizovani jer ima višestruku korist za sve koji uzmu učešća.

Prenosi Ibni Mes’ud da je Poslanik, a.s., rekao: “Ko prouči jedan harf iz Allahove knjige imaće za to sevap, a nagrada može biti i deseterostruka. Ja ne kažem da je elif-lam-mîm jedno slovo/harf, nego je elif harf, lam zaseban harf i mim isto tako zaseban harf.”

Penosi Aiša, r.a., da je Resulullah, s.a., rekao: “Onaj ko dobro i sigurno uči Kur’an, on je u društvu sa časnim melekima, dok onaj ko zamuckuje osjećajući teškoću, ima dvije nagrade.”

 Prenosi Enes ibn Malik da je Poslanik, s.a., rekao: “Allah ima svoju čeljad među ljudima.” – “A ko su oni, Allahov poslaniče?” On odgovori: “Oni koji se bave Kur’anom, učeći ga i izučavajući, Allahova su čeljad i njegovi odabranici.”

 Prenosi Osman Ibn Affan,r.a., da je Poslanik, a.s., rekao: “Najbolji među vama je onaj ko uči Kur’an i ko drugog podučava.”

 Ebu Musa El-Eš’ari kaže da je Allahov Poslanik, s.a., rekao: “Vjernik koji uči Kur’an je kao vrsta najkvalitetnijeg limuna, ima lijep miris i okus mu je lijep, a vjernik koji ne uči Kur’an je kao hurma, nema mirisa, a okus joj je sladak. Licemjer koji uči Kur’an je kao bosiok, ima lijep miris, a okus mu je gorak, a licemjer koji ne uči Kur’an je kao gorka tikvica, nema mirisa, a ukus joj je gorak.”

www.arhiva.bhprosvjetitelj.ba

Bismillahir-Rahmanir-Rahim 
“ I neka od vas bude zajednica koja će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati. Oni će što žele postići.” (Kur’an)

Elhamdulillah, postoje oni koji osjećaju potrebu da se ne svrstavaju u kategoriju onih koji samo konstatuju i komentarišu stanje u kojem se nalazi naše društvo, već žele uložiti svoje slobodno vrijeme, dio svoga imetka i svog života da bi dostavili do našeg naroda sve ono što je dobro i ukazali na zlo, da pruže svima nama mogućnost da se okupljamo oko plemenitih i uzvišenih ciljeva, da podsjećaju jedni druge na emanete kojima smo zaduženi kao ljudi obdareni razumom, da bude želju za činjenjem dobra, humanizma i dobročinstva među narodom, da njihova pravila i djela ne izlaze iz okvira sa kojima nije zadovoljan Uzvišeni Allah dž.š., da usmjeravaju ljude putevima koji vode slozi, jačanju zajednice, dobru i napretku, inšaAllah!
Zbog sve snažnije društvene, kulturne, ekonomske, vjerske ugroženosti, kao i nedostatka inicijative u području poboljšanja saradnje udruženja koja djeluju na prostoru Bosne i Hercegovine, nedavno su organizovani prvi susreti bošnjačko-muslimanskih NVO-a BiH u Srebrenici, tačnije 27. 04. 2013. godine.

Neki od ciljeva prvih susreta NVO-a bili su: razmjene ideja, iskustava, programskih ciljeva, vlasti tih resursa, a jedan od najbitnijih ciljeva jeste uzajamno pomaganje na Putu Istine i sticanje zadovoljstva Uzvišenog Gospodara.
Obzirom da je pokazana velika zainteresiranost NVO-a za ovakav vid saradnje, uslijedio je prvi radni sastanak koji je imao za cilj konkretizaciju aktivnosti i saradnje NVO-a.
Tako 25. maja 2013. godine održan je prvi radni sastanak bošnjačko-muslimanskih NVO-a Bosne i Hercegovine u mjestu Divič kod Zvornika.
Pozivu na susrete odazvalo se 23 organizacije iz svih dijelova Bosne i Hercegovine. Poslije učenja Kur'ana sastanak je počeo.
Domaćin je predstavio program budućeg rada okupljenih, a poslije isrcpne rasprave došlo se do zaključka da okupljeni oforme Koordinaciono tijelo koje će raditi i kroz svoj rad vršiti utjecaj da se pitanja i problemi od važnosti za Bošnjake riješe na najbolji mogući način. Zaključeno je da će Koordinaciono tijelo kroz svoj rad i na osnovu rezultata prerasti u Uniju koja će, ukoliko se ukaže potreba, prerasti u pravno lice.
Primarni problemi Bošnjaka u narednom periodu su: Popis stanovništva i usvajanje Zakona o premjeru i katastru manjeg bh-a entiteta. Unija će svim svojim raspoloživim sredstvima izvršiti utjecaj da se ovi problemi riješe tako da ne budu na štetu najmnogobrojnijeg naroda u BiH i svih građana ove zemlje.

Detaljnije i više o ovim problemima govorili su predstavnici koalicije 1. mart i Tuzlanskog Muftijstva. Almir Salihović je svim prisutnim predstavio strategiju i put na koji način osigurati Bošnjacima ravnopravnu poziciju kroz institucije manjeg entiteta da se njihova prava žaštite, a Muamer Zukić u ime Tuzlanskog muftijstva o detaljima predstojećeg Popisa stanovništva i Zakona o katastru manjeg entiteta koji bi mogao biti završna tačka na genocid i etničko čišćenje u BiH.

Predstavnici organizacija su jednoglasno usvojili nekoliko važnih zaključaka i usaglasili se da naredni sastanci budu organizirani u Sarajevu, Kozarcu, Mostaru i cijeloj BiH. 
Pored odlučivanja o načinu rješavanja problema koji su primarni u narednom periodu, prisutni su se usaglasili i oko tehničkih stvari o budućem funkcionisanju Koordinacionog tijela koje će prerasti u Uniju. Za koordinatora budućih aktivnosti ispred koordinacionog odbora izabran je Mehdin Jakubović  i svi su se složili da sjedište buduće mreže, Unije navedenih udruženja, bude isključivo u Srebrenici.

Okupljanje na Diviču je bilo simbolično, jer je ovo mjesto primjer pobjede pravde i Institucija države i Bošnjaka kojima je nanesena nepravda.
Sastanak je započeo poslije podne namaza, a završio klanjanjem ikindije. Svi okupljeni su se razišli puni pozitvne energije da se uhvate u koštac sa problemima koji predstoje svim Bošnjacima u BiH praćeni riječima:
“I neka od vas bude zajednica koja će na dobro pozivati
i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati.
Oni će što žele postići.”
(Kur'an)
Kur’an opisuje vjernike kao one koji se o poslovima svojim dogovaraju (emruhum šura bejenhum).

Sastanku su prisustvovale slijedeće NVO-e sa prostora BiH

• Prosvjetitelj, Srebrenica
• SBK, Sarajevo
• BNF, Sarajevo
• AKOS, Sarajevo
• NEDWA, Sarajevo
• „MM“, Sarajevo
• ABOM ,Sarajevo
• Svjetlo, Sarajevo
• Muslim Aid, Sarajevo
• Prijatelji Srebrenice, Tešanj
• Život, Bihać
• Solidarnost, Bihać
• Iskre, Bihać
• Majke Srebrenice, Srebrenica
• Koalicija „Prvi mart“,  Srebrenica
• DNRP, BiH
• Selsebil, Živinice
• OKC, Gradačac
• Oaza, Tuzla
• Udruženje osoba s invaliditetom, Ze-Do kanton 
• Udruženje Korak, Kalesija 
• Zukić Muamer, pravnik
• Lapandić Nermin, pravnik

www.arhiva.bhprosvjetitelj.ba

Aktiv žena pod nazivom „Izvor“ koji djeluje u okviru džemata Devetak Medžlisa IZ Puračić odlučio je 18.maja posjetiti Podrinje i ženski sektor udruženja „Prosvjetitelj“. Oko trideset žena iz džemata Devetak organizovano je autobusom obišlo Podrinje. Domaćin ženama iz Lukavca bilo je udruženje „Prosvjetitelj“ tj.sektor za afirmaciju žene muslimanke u društvu. Početak posjete obilježio je human gest aktiva žena koje su posjetile pet povratničkih socijalno ugroženih porodica i uručile im pomoć u iznosu od po 200 KM za svaku porodicu. Nakon upoznavanja sa porodicama i uručene pomoći nastavljen je put ka Potočarima i Veljacima te su obiđeni memorijalni centri u ovim mjestima.

U Potočarima je održan kratak historijski čas, nakon čega je odgledan dokumentarni film o genocidu u kino sali memorijalnog centra. Aktiv žena je Podne namaz klanjao u Srebrenici, a potom prošetao do izvorišta Guber u Srebrenici i nazad na Ikindija namaz. Poslije toga u prostorijama udruženja „Prosvjetitelj“ prisutne su upoznate sa aktivnostima i radom u posljednjih dvadeset godina gledanjem dokumentarnog filma, a više o radu ženskog sektora rekla je muallima Emina Hajdarević iz Snagova kod Zvornika. Gošće iz Lukavca su uručile hediju u obliku izrezbarene Lehve sa natpisom šehadeta i izrazile punu podršku u radu sektora za aifrmaciju žene muslimanke u društvu.

U povratku kući gošće iz Devetaka su posjetile nanu Fatu Orlović majku svih bošnjakinja, a posjetu Podrinju završile prisustvom na tribini u Diviču koju je organizovalo naše udruženje.

Naša vjera nas uči da institucija porodice je sveta i islam poziva na njeno pomno čuvanje. Stub svake porodice je žena i stoga smo obavezne ojačati naše stubove.

I pored toga što je stav islama po pitanju ženine uloge u društvu jednostavan i koncizan – u njemu nema ništa neobjašnjivo – ipak se temelji na vrlo razrađenim propisima koji su temeljiti i neosporivi. Prvo: Islam ženu tretira kao partnericu muškarca koja podjednako učestvuje u obavezama namjesništva i oni su poput dva krila, i ako nedostaje jedno od njih, zadaća neće moći adekvatno biti izvršena.

Drugo: Žena ima dužnost da odgovorno i podjednako sa muškarcem upravlja zemaljskim dobrima. Prije svega, bez nje je nemoguće zamisliti produžetak ljudske vrste. I jedno i drugo podjednako su značajni u kreiranju zdrave i jake porodice.

Treće: Iako su podjednako odgovorni u obavezama namjesništva na Zemlji, oni su po svojim psihofizičkim osobinama različiti, a svrha tih različitosti jeste da se međusobno nadopunjavaju i jedino tako mogu adekvatno izvršiti svoje obaveze. Žena se odlikuje između ostalog i po tome što je jedino ona sposobna da rađa, da ga hrani iz svojih grudi, i da se brine o njemu u periodu ranog djetinjstva. Zbog toga, majčinstvo je iznad očinstva. Zauzvrat otac je dužan da obezbijedi sve što je potrebno za normalno funkcioniranje porodice, on je dužan da zarađuje, da troši na svoju porodicu, ali, i pored toga, prema islamskom učenju on ne može dosegnuti značaj majke niti je može zamijeniti.

Četvrto: Žena ima potpuno pravo da radi posao koji je prema islamskom učenju dozvoljen. Ali, i pored toga, ona nije obavezna da hrani porodicu. Ukoliko žena želi da radi, ona mora uskladiti svoje obaveze između posla za koji nije zadužena i koji joj nije obavezan i između njene obaveze majčinstva, upravljanja domaćinstvom i izvršavanja svih svojih obaveza prema mužu. Sve ovo potrebno je za normalno funkcioniranje jedne porodice, a kao što nam je poznato, porodica je osnovna ćelija društva i ako dođe do narušavanja harmonije u porodici, bit će narušena i harmonija u društvu.

Peto: I žena i muškarac imaju podjednake uloge u kreiranju društva i obavezni su da svoje obaveze savjesno ispunjavaju. Oni se međusobno nadopunjavaju i prije svega trebaju ispuniti ono za što su predodređeni i u čemu su sposobniji od suparnika. Na taj način bit će ostvareno međusobno nadopunjavanje. Ni jedno ni drugo ne smiju biti ograničavani da djeluju u okviru onoga što je vjerom dozvoljeno, ali u svemu treba gledati što je veća korist i treba odrediti prioritete kako bi proces napretka bio što brži i stabilniji. U svakom slučaju, i muškarac i žena podjednako snose odgovornost za ono za što su zaduženi.