Tribina na temu „Čije se to grobnice otkopavaju?“ je zaista bila već odavno potrebna našem bošnjačkome narodu. Zaista nam je postavljno direktno i pitanje na mjestu. Čije se to grobnice otkopavaju? Imam osjećaj da Bošnjaci misle da to nisu njihove gorbnice niti grobnice njihove rodbine i sunarodnjaka. Bošnjaci kao da su zaboravili genicid. Ili možda je bolje rečeno: „Bošnjaci su  zaboravili genocid.“ Allahu ekber, kako nam malo treba da zaboravimo svoju muku. Sjetite se samo primjera  Jevreja,  cijela zemlja Izrael u određenom trenutku staje i prestaje da se kreće sve što je živo i neživo, kako bi na takav način se prisjetilo holokausta.
Na spomenutoj tribini mogli smo čuti i brojne primjere koji nas ostavljaju bez daha, naravno oni u negativnom smislu. Pa tako podatak da je u Prijedoru za osam sati ubijeno 3500 (tri i po hiljade) ljudi, žena i djece. Da su Prijedorčani, muslimani, nosali bijele trake oko ruku i kuće su morale biti obilježene bijelim čaršafom. Kako je samo četnik propremao se da nered čini po Zemlji.  Kako je samo bošnjačka krv jeftina. Uporedo s time, dešava se u Višegradu još jedno poniženje i opasna stvar za Bošnjake. Naime,  četniku je zametala riječ „Genocid“ na spomen obilježju pa je brusilicom tako jadno i bijedno izbrisao. Na odbranu i reagovanje jedina je ustala naša herojina Bakira Hasečić, žena koja je silovana od istih četničkih hordi. Gdje su Bošnjaci? O, kako je samo bošnjačka čast beznačajna! Također, ono što me posebno ostavilo bez daha je podatak da su porodice ubijenih i u Tomašici raskomadanih žrtava, morale da plate kako bi se kosti njihovih najmilijih što prije iskopale. Kako je samo bošnjački ugled jadan. O Bošnjače čuješ li vrisak novorođenog djeteta iz Potočara  koje je zgaženo četničkom čizmom? Zar si Bošnjače zaboravio? Zar si Bošnjače poludio? Jučer hljeba i soli nisi imao, niti krova nad glavom. Strahovao si od koga? Kuda ti to danas ideš? O kako je samo bošnjačka pamet lahkomislena.
Tomašica je Prijedoru ono što su Potočari  Srebrenici. Srebrenica i Prijedor su brat i sestra. Bol koju osjećam prema Srebrenici je ista ona bol koju osjećam prema Tomašici, Živoj lomači, Korićanskim stijenama, jami Bezdani, fočanskom mostu na Drini, Kamenici dolini grobnica ...
Bošnjače hrabro ustani i reci ko si i na sebe ne daj. Tvoja je mati Bakira. Zašto je puštaš da se opet sam brani jasnog nepriajtelja. Znam, nije u tebi umro onaj bosanski inat. Znam da najviše na svijetu mrziš nepravdu. Znam da sve ovo gledaš. Nemoj da šutiš radi sitnog šićara.
A.H. Alamek

.... I razišli smo se po Podrinju da insanima povratnicima bar na trenutak svojim prisustvom ojačamo njihovu odluku da žive tamo i priuštimo im još koji osmjeh na licu. Nakon sastanka operativnog tima u Srebrenici 21.12.2013, u subotu, tri člana „Prosvjetitelja“ su obišla u Samarima velikog čovjeka Šefu Mehmedovića. Naime Šefo je jedan od onih insana kojeg rado susretnete, i kada se s njima ne vidite ako ste otišli u Samare imate osjećaj kao da i niste bili tamo. Insan kojem je osmjeh na licu bez obzira na iskušenja i nedaće. Mudrost i iskustvo krasi njegov govor, a dane mu uljepšavaju razne knjige koje i dan danas čita. Čovjek koji razimšlja o društvenoj aktivnosti i doprinosu zajednici na svoj način. Sjećam se svoga prvog dolaska u Samre, u toku obnove džamije, prvo sam njega vidio kako pere tepihe stare džamije i priprema ih da prostre u novu. I sjećam se i on je bio pesimista po pitanju rušenja stare džamije i gradnje nove, kao i ja kada sam prije na sedam dana ramazana zatekao objekat u stanju u kojem je samo zidovi od crvenog bloka i limeni krov. Moje pitanje je bilo da li će oni ovjde klanjati namaze uz ramazan, što su oni smješeći se i klimajući glavom pozitivno odgovorili. I zaista ramazan su dočekali spremni i objekat je dobio svoj današnji izgled.
Šefo je čovjek koji je sada veliki hizmećar džamiji u Samarima, koji tamo beš vakat obavlja i koji je i imam i mujezin i mutevelija i radnik na održavanju čistote džamije. Također je i veliki darivalac kako džamiji i Samarima tako i našoj lijepoj domovini između ostalog učinio bogtijom za sedam boraca za nju. Šefo ima sedam sinova i svi su mu hvala Allahu živi. Kroz suze u očima Šefo priča kako je dožvljavao trenutke kada mu je najmlađi sin vršio proboj kroz četnički teritorij do slobodne teritorije u Tuzli. Kaže tješila ga činjenica da on ima još šest sinova i pita se kako li je onom koji ima samo jednog kada je njemu ovako.
Dedo Šefo danas živi sam u Samarima i sam sebi kuha i sprema i pere sa svoje 83 godine. Bili smo svjedoci kada nam je Šefo iznio kukuruznu pogaču zakuhanu sa pečenom tikvom. Ukus joj je fantastičan, i vojnički grah koji su servira uz kukuruzu. Bez obzira na ponude i pokušaje koje je imao naš Šefo nije ni kod jednog sina mogao da živi, ne iz razloga što ne može sa sinovima, već iz razloga što ne može bez Samara, bez te vode i tog zraka i bez tog zvuka ezana kojeg srpska vlast još uvijek pokušava da ugasi na sve moguće načine.
Priča nam dedo kako je presretan jer danas pet puta sluša ezan sa munare u Samarima. Kaže da mu taj ezan uvijek da dodatni elan i zadvoljstvo boravka u rodnom mjestu. Nema veli nigdje rahatluka kao tu.